Kobasice za Paris Hilton

Kobasice za Paris Hilton

Suvremene žene Krajačeve ne gube vrijeme: istovremeno su angažirane plesačice, kuharice i obrazovane glasnogovornice

Likovna umjetnost ovjekovječila je Arijadnu kao putenu, obnaženu ženu koja leži i čeka… Ostavljena na spavanju u slatku iščekivanju obećane bračne postelje s voljenim muškarcem, junakom Tezejem, ona se budi sama i prevarena. Ispala je prava kokoš: izdala oca, ostavila dom i domovinu, stavila bez razmišljanja sve na jednu kartu – ljubavi, i onda ostala negdje usput, zaboravljena. Kao da nema više razloga da ustane – do holivudskog obrata i nove ljubavi s Bakhom, kako po narudžbi i Hofmannstahlovu libretu Richard Strauss rješava tragičnu temu u zabavnom spoju harlekinade i opera seria. Bilo je to još 1912!

Sve to zajedno razmahalo je poznat nam već (Victoria Beckham ima migrenu) hladni cinizam autorice Marjane Krajač. Ona na scenu polukružne dvorane Teatra &TD (premijera 14. veljače 2008) postavlja tri žene kokoši (odlične Koko Lukčec, Iva Korenčić i Andreja Široki), u jednakom barbi lutkastom (i vrlo spretnom) ciklama-kostimu Katarine Fišter, koje se uzbuđeno, iščekujući kreću, tresu, trzaju i koprcaju, nemoćne pred zadanim biološkim kodom vlastita postojanja u svom dvorištu, odnosno kokošinjcu. A na malom radnom stolu, ispod velikog postera Paris Hilton udubljene u čitanje očito duhovne knjige, tri su prave kokice spremne za kuharsku obradu, mašina za mljevenje mesa i potreban kuhinjski alat. Tako suvremene žene Krajačeve ne gube vrijeme: angažirane plesačice, kuharice i obrazovane glasnogovornice (Andreja Široki pokušava nadglasati glazbu) programa, istovremeno se bave umjetničkim plesom, tjelesnim citiranjem kokoši i kokoši, osvrtom na glazbu Richarda Straussa i poviješću likovne umjetnosti, nude turistički program i daju niz korisnih savjeta i prigodnih ponuda, koje se, eto, temom odlično vežu na neke motive iz priče o Arijadni, a istovremeno još rade i na kraju naprave – pileće kobasice. Taj paralelni performans u kojem se guli koža, trančira i melje meso da bi se na kraju napravile kobasice (ne treba isticati grubu seksualnu simboliku piletine koja puni crijevo), uz miris sirovoga mesa podcrtava mučnu tjelesnost, sveprožimajuću prizemnost i površnost; i potpuni nedostatak duhovnoga.

Pa i podatak, koji smo mogli čuti u moru izbrbljanih informacija, da se nije mogla naći zamjena za povrijeđenu interpretatoricu Arijadne koja bi uz potrebne kvalitete glasa imala i stas, dakle tijelo koje bi pristajalo liku Arijadne, upućuje na poraznu banalnost ljudskog nesklada.

A Marjana Krajač, u Arijadni u &TD-u, radi sve što se danas može i smije, a smije se sve u, za suvremene androide, zabavnoj ljudskoj ropotarnici: što je mit, umjetnost, autorsko djelo, etika, emocija, komunikacija, nadahnuće, katarza?

Sklad glazbe i ljudskoga glasa s početka izvedbe, koji dolazi iz nekoga drugog bestjelesnog svijeta, posve je nezaštićen. Kako ga je lako deformirati, iskoristiti, zamijeniti, zlorabiti, poniziti. Poput projiciranja dokumentarnoga filma vezanog uz rad na operi na podu! (pa ga dio publike vidi naglavačke, dio djelomično…) – na zidu je, kao što sam već rekla, neprikosnovena Paris Hilton. A opet je i sam film demistifikacija procesa koja božanski glas pretvara u tamnoputu pjevačku divu i dirigenta koji pričaju, šaleći se, analiziraju način izvedbe...

Program predstave (grafički dizajn Goran Karabogdan) potkrepljuje duhovni kaos na otvorenom tržištu proizvodnje – kako se danas voli reći za sve pa i stvaralačke vidove ljudskog djelovanja. Pa je zajedno primjerice tekst opernoga libreta, kroj i upute za šivanje, Einsteinova formula, prehrambene vrijednosti proizvoda od žitarica, glazbene oznake tempa, odnos cijene Viagre i zlata u dolarima, do odbojnosti sitno ispisan, zguran i nerazumljiv, tekst nezaobilazna Jacquesa Derridaa...

I stoji taj opori cinizam u bilježenju vremena i prostora, i trash, i popness i tranzicijsko tijelo i Arijadna s kobasicama. Samo me muči i plaši jedna stvar: da li to autoricu Marjanu Krajač smeta ili zabavlja?

Maja Đurinović