Vijenac 366

Književnost

ANTON TAMARUT

Iz ciklusa Zagrebačke tužaljke

ANTON TAMARUT

Iz ciklusa Zagrebačke tužaljke


slika


MOJE SU KOŠARE PRAZNE


Ti voliš jake

Što uspjesima se hvale

A ja ti samo donosim

Križeve svoje

Zavjese rastrgane

Rosom noći natopljene


Ti voliš glasne

Raspjevane

A ja sam tužaljka

I ptica što plače


Ti voliš nasmijane

I zabavne

A moje je lice

Taknuo mraz

I zvijezde se stisle

I jedva se vide


Ti voliš ruke pune nježnosti

Grane na vjetru razigrane

A moje su košare prazne

I zime pune


Ti ne možeš bez ljubavi

Bez zlata

Bez riječi

Bez dara


Bez svega onoga što ja nemam

Što mi je u snu uzeto

I možda me negdje

Opet čeka


BLAŽENI ČISTA SRCA


Stabla u snijeg presvučena

Slatko spavaju

Uživaju u nebeskoj nevinosti

Na jastuku od zvijezda

Topli ruž mjesečine

Blaženi čista srca

Lice im i noću nasmijano

Za kosu svoju ne brinu

Na usnama blaženika

Ljube se sjemenke svjetlosti


LJUBAV KOJA TE VJEČNO SANJA


Raširi se u zjenici zore

Smjerni naklon zvijezda

Počasti plodom sna


Posluži sunce rosom usana

Vjetru prostri srce umiljato

I poslušaj molitvu mora


Prekriži se suzom radosnicom

I umij lice labude bijeli

U ljubavi koja te vječno sanja


Zahvali pjesniku svjetla za stihove

Koje ti je i jutros nasmijan posvetio

Reci mu hvala za posvećeni dan


NE DIRAJ KAZALJKE SRCA


Ne diraj kazaljke srca

I ne broji otkucaje sata

Ne pravi od ruku utege

Duljinu dana ne mjeri koracima

Dok se ovremenjen zemlji vraća

Ljubav se s vječnim ljubi


JAKOV


Noćas si došao u rosi

Stao pred prozor

Gledao kako se Jakov na ljestvama

Sa sobom bori


Bio si spreman otvoriti prozor

Pridržati ljestve

Ako ustreba

Stati na jednu stranu


Kada se razdanio san

Sunce je rukom obrisalo

Orošenu liticu

Ljestve se pretvorile u svjetlost


Jakov je sklopio krila pod jastuk

Na ruku drvenoga stola

Stajao je vrč maslinova ulja


Ipak si bio unutra


NEGDJE IZMEĐU


Ne traži me u riječima

I ne očekuj u slikama

Odavno sam negdje drugdje

U kolu boja i slova

Naseljen u plesu svjetla i sjena

Hodam mijenama dana i noći

Puteljcima sumraka i zore

Nevidljiv od suza i smijeha

Uvijek negdje između

Sjemenka u brazdi neba

Zvijezda u bori zemlje


NAJVEĆI U NAJMANJEM


Ne kupuj svijeću zavjetnu u magli

Pred svetim Jurjem

Istresi rogove iz vreće

Neka se svađaju na vjetru

Kamen sa srca povjeri Vratarici grada

Prođi uz Klovićeve dvore

Budi najveći u najmanjem

Maximus in minimis

Ljubav u zrnu gorušice


RAHLE GRUDI ZEMLJE


Branku u spomen

Rana na glinenoj svjetiljci

Djetlom kobi provrela

U vrtlogu iskrižanih sjena


Na drugoj strani modrog srca

U toploj zimi

U zvijezdu se radosnicu rascvjetala


Na skrovitom izvoru svjetlosti

Kamen otkotrljan rukama čiste boli

Na stupu visi samo bijeli rubac


Iz obzorja bisernih sitne sjemenke sipe

U kolijevku života

Suze tople svijetle i griju

Rahle grudi zemlje


VJETAR TOPLIH RUKU


Samo je sunce danas bližnji drag

Samo s njime tuge motrit mogu sjaj

Zanijet čudesnom ljepotom boli

U ranjenom ogledalu noći

Sanjam cvijet što sitnim

sjemeni zvijezdama

Vjetar što toplim rukama raznosi

Na obale neba

najljepši miris zemlje


OZEBLINE ZLA


Dovedi na put riječi

Zalutala sjećanja

Srcu daj počinka

U sjenici od lana

U svjetlost sna

Omotaj ozebline zla

I suhu riječ napoji

Na rijeci života


NA RUBU PLAVE ŠALICE


Budi rosa meka i nježna

sanjarice sunca

niti svjetla

što uzbuđena treperi

na rubu plave šalice


Ispuni čežnju

prijateljice mora

toplom zrnu srca

Cvatom osunčanih ruku

primakni obale kojima pripadaš


LEPTIR IVANJSKOG JUTRA


Dođi na ruku srdašcu svome

leptiru ivanjskog jutra

zvjezdice što su rosom

u rožice prešle

bit će ti prostirka meka

miluj se ljupko s morem toplim

Sunce blago neka te briše

i boja nježno, umiljato

Neka stvoritelj nasmijan uživa

u kipu rasvjetane svjetlosti


SUNCE, NAŠ PRIJATELJ DRAG


A tu je sunce

Naš prijatelj drag

Pripovijeda mi o šapatu anđela

Što su noćas bdjeli uz tebe

Sanje mi svoje na uho povjerava

I moli da ih bijele i neokaljane čuvam

Sjeti se,

veli mi gost nasmijan,

Bog se u oblacima skriva

i stalno je na putu

Svevišnjega sjena samo na čiste srcem pada

Ne boj se,

Rožice ranjena Božje tame

Sunce mi je to reklo

Tiho i sigurno u ljubav

Vijenac 366

366 - 13. ožujka 2008. | Arhiva

Klikni za povratak