ISKRIČAVI KABARET

ISKRIČAVI KABARET

Mujičićev pogled na osobe iz našeg jet seta najpotpunije je iskazala Ksenija Prohaska koja je uspjela zaći do samih izvorišta gluposti osobe koju tumači, a onda prepustiti gledatelju da tu njezinu bit uspoređuje s njezinom nakalamljenom kulturom

Drama HNK Split ove sezone napravila je iskorak iz uobičajenog repertoara. Ali ne samo to. Predstavu djela monološko-kabaretske forme Tahira Mujičića Babina guica prikazala je u Časničkom domu Lora. I sada bismo obje te neobičnosti s nešto optimizma mogli protumačiti kao ispitivanje mogućnosti otvaranja nove i dislocirane kazališne scene.

Mujičićev tekst s vremena na vrijeme nadilazi zabavljačko polazište i uspijeva se dovinuti do komedijskog, a često i satiričnog dometa, dvama međusobno protuslovnim jezičnim očitovanjima svojih osoba. Njihova mjestimična uporaba jezičnog idioma sredine iz koje su poniknule svjedoči njihovu vezanost za ukorijenjene obrasce psihologije i mišljenja te sredine. Ipak, te se osobe na primarnoj govornoj razini, s leksikom i izvornim sintagmama preuzetim iz urbanoga govora naše kulturne metropole, ili stranih jezika, i stavljenih u ulogu postmodernističkoga sažimanja izričaja, očituju kao kulturološki osviještene građanke. I na toj razlici između civilizacijskih dosega mišljenja i promišljanja zbilje, dakle na onome što je tek vanjska i lažna obloga osobe, i njezine biti koja se, zapravo, nije ni za centimetar pomaknula iz ograničenosti mišljenja vukojebine iz koje je osoba izniknula, zameće se šokantni i komedijski smisao djela, otvaraju se vrata kroz koja se zalazi u satirična iskrenja.

Mujičićev pogled na osobe iz našeg jet seta najpotpunije je iskazala Ksenija Prohaska u ulozi ljubavnice preminuloga Mate Deronje Miška, uglednoga državnog kipara za sva vremena (onog prošlog i ovog sadašnjeg sustava). Ksenija Prohaska uspjela je jednu autorovu paradigmu konkretizirati, individualizirati. Uspjela je zaći do samih izvorišta gluposti te osobe, a onda prepustiti gledatelju da tu njezinu bit uspoređuje s njezinom nakalamljenom kulturom, s onim čime je ona godinama tek dekorirala sebe. I upravo ta usporedba jednog i drugog, što je Ksenija Prohaska činila čas na istančan način, čas tako da je pod navalom osjećaja njezino lice gubilo kontrolu, pokazala se kao ono što je to lice u isto vrijeme uznosilo i do komedijskih i do dramskih obzora. Na tom tragu došla je do pozitivnoga komedijskog rezultata i Nives Ivanković u ulozi konceptualne umjetnice, Splićanke iz Muća, dok je Arijana Čulina ostajući privržena konvenciji kabaretskoga platila stanoviti danak svom odnosu prema osobinama svoje komedijske osobe. Ona je, naime, od sama početka nastojala pokazati kako je njezina Udovica negativno zaokupljena samom sobom. I to nam sada otvara priliku da upravo odnos glumca prema osobi koju iskazuje istaknemo kao temeljni čimbenik umjetnosti glume – ali samo do one razine na kojoj se potiče potreba gledatelja da zaviri u tajnu osobe. Dalji rezultat, odnosno proces otkrivanja te tajne, zajednički je kreativni proces glumca i gledatelja. To je ono područje umjetnosti glume u kojem je gledatelj, oslobođen nametljiva glumčeva isticanja njegove pameti, potican na vlastitu umjetničku percepciju. Sve izvan toga glumčevo je obasipanje gledatelja gotovim rješenjima, jasnoćama koje ne izazivaju ni gledateljevo promišljanje ni sudjelovanje.

Valja kazati da je redateljica Ivica Boban ustrajala na dinamici predstave, da se scenografkinja Vesna Režić koristila rotacijom koja je gledateljstvo uvodila u tri različita mjesta zbivanja, dok je izvanrotacijski plan služio za susrete i zajedničke songove triju ožalošćenih dama koje je, da i to kažemo, odjenula kostimografkinja Sonja Obradović, te da je Deni Šesnić sa svojim svjetlom i videoprojekcijom znatno pridonio razigranosti scenskih situacija. Skladanu i odabranu glazbu i njezino izvođenje na glasoviru tijekom same predstave majstorski je u ovu monološku igru utkao Joško Koludrović.

Vlatko Perković