GREBANJE ISPOD POVRŠINE LICA

GREBANJE ISPOD POVRŠINE LICA

Autor predgovora Tonko Maroević posve će ispravno ukazati na odjeke Chagalla, Wolsa, Michauxa, Picassa ili Hermana, uz naglašen ekspresionistički naboj što ga je slikarica dosljedno gajila tijekom života, a da nipošto nije bila eklektik

Slikarici Ini Drutter sudbina je dopustila tek dva desetljeća likovnog stvaralaštva. Pa ipak, i toliko joj je dostajalo da nam iza sebe ostavi dojmljiv opus sačinjen od oko 2500 radova. Uglavnom su to crteži odnosno slike izrazito malih formata, gotovo uvijek realizirane u široku spektru različitih kombiniranih tehnika. Izložba u Galeriji Milan i Ivo Steiner sa stotinjak izložaka – iako se zahvaljujući pomnu izboru s pravom može nazivati retrospektivom – prikazuje stoga tek manji dio Inina cjelokupnog djelovanja. Ono najvažnije, a to je pružiti posjetiteljima uvid u slikaričine ključne poetske odrednice, u potpunosti je pak ostvareno.

Inine umjetničke preokupacije sadržajem se i pojednostavnjeno mogu podijeliti na dvije velike skupine. Prvu, čini se ipak i važniju, sačinjavaju slike odnosno crteži s motivom ljudskoga lika. Ukoliko ga prikazuje u punoj figuri, onda su to uglavnom likovi-obrisi sa tek naznačenim crtama lica, na kojima je ipak moguće jasno razaznati njihove izraze, nerijetko u grču, pa čak i boli, koja kao da dopire izravno iz njihovih uznemirenih duša. Udovi i torza tih ljudi redovito su izobličeni, sačinjeni od – ovisno o likovnoj tehnici – titravih i nemirnih, a ipak suvereno tretiranih linija odnosno površina boje. Inine ljudske figure kao da su u potrazi za nečim što su nekada davno posjedovale, a u međuvremenu nepovratno izgubile, postajući na tom putu u potpunosti svjesne i vlastite egzistencije, a to pak rezultira njihovim čuđenjem, očajem, gnjevom.

Kada govorimo o ljudskim likovima u umjetnosti Ine Drutter, onda kao zasebnu i osobito uvjerljivu cjelinu svakako valja istaknuti njezine prikaze glava. Na izložbi u Galeriji Milan i Ivo Steiner posve im je opravdano pridana velika pozornost. Riječ je, naime, ipak o vjerojatno najzanimljivijem segmentu autoričina cjelokupnoga stvaralaštva. Začuđuje i zadivljuje brojnost i raznolikost tih glava što ih je sustavno stvarala, uspijevajući pritom sačuvati umjetničku prepoznatljivost i dosljednost. Na glavama što ih prikazuje en face ili u poluprofilu ističu se oči. To su nelagodne oči, nije ih lako promatrati. Najčešće su svedene na dvije duplje iz kojih navire opako i bezizražajno crnilo; neke su im oči pak, s kolopletom živih linija umjesto zjenica, čista suprotnost; katkada su sačinjene samo od dvije tamne debele linije; a postoje i primjeri kada oblikom i smještajem iskaču izvan obrisne linije glave. Prikazi glava u profilu znatno su rjeđi, a na njima uz oči jednaku važnost imaju i usta. Nerijetko su ta usta groteskno iscerena te omogućuju nedefiniranom okolnom prostoru penetraciju u osnovni oblik glave što, dakako, rezultira njezinim posvemašnjim izobličenjem, ali i začudnim općim dojmom ekspresivnosti.

Drugu skupinu Ininih interesa čine prikazi različitih životinja odnosno izmaštanih fantastičnih bića. Pri njihovom oblikovanju slikaričin je rukopis jednak onomu kada prikazuje ljude odnosno glave. Ekspresivna linija uz snažno kontrastiranje zatamnjenih i svjetlijih površina i ovdje je prisutna, a sami motivi podsjećaju na varijacije nekih primjera kakve možemo pronaći u srednjovjekovnim bestijarijima. Nije isključeno da je Ina u tim bićima sagledavala i neke skrivene simboličke konotacije.

Ina Drutter za sobom je ostavila osebujan likovni svijet što je – ma koliko to možda otrcano zvučalo – doista izvirao iz dubine njezina stvaralačkog bića, ne zanemarujući pritom ni iskustva starijih kolega. Autor predgovora Tonko Maroević u tom smislu posve će ispravno ukazati na odjeke Chagalla, Wolsa, Michauxa, Picassa ili Hermana, dakako uz naglašen ekspresionistički naboj što ga je Ina dosljedno gajila, ostavši mu vjerna od prvih do posljednjih likovnih uradaka. Ina Drutter nipošto nije bila eklektik. Svim pobrojanim utjecajima usprkos, njezinu umjetnost uvijek i iznova doživljavamo kao snažan, posve autentičan i tragičnošću prožet iskaz ljudskoga bivstvovanja.

Vanja Babić