Grad kao nadahnuće

Grad kao nadahnuće

Četrdesetak crno-bijelih fotografija njegov je subjektivni portret grada bogate i nemirne povijesti, u čijem se gustom urbanom tkivu danas hirom sudbine prepleću i sudaraju tragovi povijesnih razdoblja

Gradovi su od prvih početaka fotografije neiscrpno vrelo fotografskog nadahnuća. Istovremeno s nastankom građanskoga društva i prvim posljedicama industrijske revolucije, fotografija je bila idealan medij za bilježenje duha novoga doba. Eugen Atget, Henry Cartier-Bresson i brojni drugi velikani u povijesti fotografije nisu odoljeli zavodljivu zovu novonastalih urbanih vizura, bodlerovskom spleenu ambijenata 19. stoljeća, monumentalnoj ljepoti industrijskih hala i postrojenja, kolodvora, pomorskih luka… Poslije, s pojavom modernizma, fotografi prepoznaju ljepotu u apstraktnim geometrijskim uzorcima fasada, formalnoj igri sučeljenih ploha zgrada i njihovih bačenih sjena, ili pak bilježe društvena raslojavanja, beskućnike, prosjake, radništvo, komentirajući kritički društvenu nepravdu. Drugi ljepotu nalaze u dramatičnim perspektivama suvremenih megalopolisa čije zašiljene siluete paraju nebo, a s vrhova nebodera pogled se opasno strmoglavljuje u ponor prenapučenih prometnica. Prenapučeni ili pusti, stari ili novi, zapušteni ili uređeni, gradovi danas podjednako privlače različite fotografske osobnosti koje u njihovim ambijentima prepoznaju vlastiti senzibilitet, odraz vlastite osobnosti, zrcalo vlastite duše. Nisu im odoljeli ni fotografi u našoj sredini, da spomenemo samo mladu Ivanu Žiljak s vizurama New Yorka, Zlatka Dermičeka s fotografijama zagrebačke Trešnjevke ili Stanka Abadžića sa njegovim poznatim praškim ciklusom. Njima se pridružuje i Neven Jagodić (1965) sa svojim fotografijama njemačkog grada Gorlitza predstavljenim na izložbi u Galeriji Badrov.

Četrdesetak crno-bijelih fotografija njegov je subjektivni portret grada bogate i nemirne povijesti, u čijem se gustom urbanom tkivu danas hirom sudbine prepleću i sudaraju tragovi povijesnih razdoblja u arhitekturi raznolikih povijesnih stilova, od gotike do art nouveaua. Povijesna slojevitost grada iščitava se u svakom kadru, u njegovim skrivenim ulicama, dvorištima, vežama, pročeljima, trgovima… Vrijeme je načelo njegove historicističke fasade, generacije prolaznika uglačale su njegove kamene pločnike. Ostaci prošlosti još postoje, usprkos svemu: izlozi davno zatvorenih trgovina strpljivo podnose oglase i reklamne letke kojima privremeno služe, a napuštena i osamljena prizemnica rezignirano očekuje svoju sudbinu. Mala skulptura mitskoga bića na fasadi, detalj skrivena stubišta, izrezbarene drvene vratnice u dvorištu, svi ti motivi otkrivaju strastvena šetača u potrazi za skrivenim dijelovima grada, onima koji se ne nameću nego čekaju da budu otkriveni u svojoj samozatajnoj ljepoti. Kada ih pronađe, Jagodić ih bilježi s punim obzirom i pažnjom, bez naglašene interpretacije, klasičnim izrezom kadra, u umjerenu, difuznom osvjetljenju, ne dodajući niti oduzimajući ništa snimljenu motivu, kao da ne želi narušiti njegovu samosvojnost, prisvojiti njegov bitak. Snimljeni fragmenti tek su na trenutak zahvaćeni njegovim objektivom, ali njihov se život proteže davno prije i znatno nakon toga, mimo pozornosti znatiželjna oka. Stvari žive svojim životom, mimo ljudi, kojih na Jagodićevim fotografijama gotovo da i nema. Ulice su puste, zgrade napuštene… Kao da ti prostori tek ispražnjeni od ljudi počinju živjeti pravim životom, u svakodnevnoj vrevi i strci grada oteti sami sebi, svedeni tek na scenografsku pozadinu prolaznosti.

Umjesto tek pozornica povijesti, gradovi na Jagodićevim fotografijama postaju njezini protagonisti i svjedoci, bilježeći na svom tkivu, kako je napomenula Višnja Slavica Gabout u predgovoru izložbi, »tragove mijena vremena«.

Maša Štrbac