Gospodin Skitnica

Gospodin Skitnica

Gledajući danas Velikog diktatora tek ćemo se ponekad prostodušno nasmijati. Ali ispod površine djetinje-naivne moralke ostaje gorak okus. Naime, u svijetu u kojem živimo, teško se oteti dojmu da nijedna Chaplinova poruka nije dospjela do onih kojima je upućena

Mali čovjek s polucilindrom i prevelikim odijelom... Tu su još i goleme cipele te nezaobilazni štap... Jasno, uz tek malo domišljanje, pred sobom već svi imate predodžbu odnedavnoga domaćina kultnoga filmskog prostora – Kina Tuškanac!

Charlie Chaplin mojoj je generaciji obilježio prvi doživljaj filmske magije. Možda nikoga drugog ne bih na taj način mogao povezati s kinom kao Charlieja. U nizu burleski i slapsticka koji su osvojili crno-bijele televizore i prije prvih samostalnih odlazaka u mrak kinodvorana, taj je lik bio gospodin film sam – glavom i brčićima. Poslije, došle su druge stvari. Špageti-vesterni, krimići, erotske komedije... ali svako ponovno sretanje bio je dobrodošao susret s gosponom filmom.

Stoga, posebna prigoda i projekcija u povodu premještanja negdašnjega zaštitnog znaka Kinoteke, kipa Ratka Petrića pred Tuškanac, nije bio baš svakodnevni događaj. Za one koji su nekada pored Charliejeva lika (nakon duga čekanja u redu!) kupili karte za dvoranu u Kordunskoj te osvježili grlo Laškim Goldingom, kako bi ponovno i ponovno pričali o filmu, o kinematografiji, pa onda opet... o filmu – to zasigurno nije bila sasvim obična prigoda. No, prekidam ovdje govor nostalgije i okrećem se samu – filmu!

Chaplinov Veliki diktator (1940) djelo je koje u njegovu opusu ima posebno značenje. Film označuje prekid jedne faze – kako autorova života tako i opusa – i ulazak u zrelo razdoblje Charliejeva stvaralaštva. Parodija o Adenoidu Hinkelu, nota bene, nastaje na samu početku Drugoga svjetskog rata, kada Amerikanci još nisu svjesni da stasa njihov tadašnji najveći neprijatelj. Chaplinov film, dakle, gest je iznimne hrabrosti. Djelo je uspravnog ljudskog hoda. Za mnogo manje iščitljive umjetničke gafove, recimo, Joseph McCarthy progonio je vještice zemlje slobodnih i doma hrabrih naslućujući bolnu činjenicu. A ta jest... Veliki je diktator pobijedio! Totalitarizam, iako skriven plaštom demokracije, prisutan je više negoli je to Chaplin ikada mogao i naslutiti. Naci-fašizam uvelike dik(ta)tira našim sudbinama!

Gledajući danas Velikog diktatora tek ćemo se ponekad prostodušno nasmijati. Najčešće uz slapstick-jurnjave i humorne tjelesne geste protagonista. Ali ispod površine djetinje-naivne moralke ostaje gorak okus. Naime, u svijetu u kojem živimo, teško se oteti dojmu da nijedna Chaplinova poruka nije dospjela do onih kojima je upućena. Ostaje u zrakopraznom prostoru davno prohujala virtualnog svijeta zamračene kinodvorane u kojoj se prenosi (i ne samo filmska!) ljudskost.

Ono što i danas osvaja gledatelja neponovljiva je Chaplinova gluma. I kao groteskni tiranin Hinkel, i kao prostodušni židovski brijač iz tomanijskog geta – njegova izražajnost osvaja. Sazrijevši u eri nijemoga filma, Chaplin je punu pozornost mogao dati izrazu lica, gesti tijela i vizualnom prijenosu emocije, koja je uvijek nedvomislena. Moment zvuka, odnosno glasa, važan je dio autorove poetike u Velikom diktatoru. Glas je uljez u intimu i spokoj Chaplinovih dobrih, malih ljudi. Kada Hinkel deklamira u parodiji anglo-njemačkog idioma, govor prelazi u kašalj i gušenje sama nositelja te hibridne jezične strukture. Odobravanje mase, ipak, nosi i uživljavanje posve drukčije intonirana govora židovskog brijača. Sablast His Masters Voice'a orvelovski je znak koji dolazi iz zvučnika kada Chaplin prvi put izlazi s Paulette Goddard u getu.

Film za Chaplina jest emocija izražena gestom, licem i pokretom. Stoga je Veliki diktator i implicitna kritika od Chaplina nikad prihvaćena zvučnog filma.

S druge strane, to je i posljednji film u kojem on glumi Skitnicu. Nadajmo se da skitnica ispred kina Tuškanac više nikad neće odlutati od svojih prijatelja filmofila.

Marijan Krivak