Egzistencijalna klaustrofobija

VIDEOVODIČ

Egzistencijalna klaustrofobija

Izbori 2 (Hak se wui yi wo wai kwai), 92 min, Hong Kong, 2006, Discovery

Inteligentan, kompaktne strukture i elegantne orkestracije scena, pop-splash mračna ultranasilja (s mnogim antologijskim scenama) i alegorijskog finala, Izbori 2 manje su klasičan sequel, a više logičan nastavak značenjski iznimno bogatih Izbora – sage o hongkonškim trijadama, s potpisom azijskog Scorseseja – Johnnyja Toa, redatelja u Europi kultnog art-statusa. Izbori 2 pritom produbljuju puku borbu za moć (tematiziranu u prethodniku), sa spregom kriminala i vlasti i njihove refleksije na intimno-duševno stanje pojedinca; o apsolutnoj moći i korupciji progovaraju tonski nemilosrdno; egzistencijalnu klaustrofobiju svojih underworld-karaktera, bezdušna polusvijeta, promatra gotovo cinično, ali – iako nikad romantizirano, uvijek s moralnom poukom. Usporedbe s Coppolinim Kumom ili maestralnim prethodnikom new wavea hongkonškog krimića Paklenim poslovima pritom su neizbježne. Vrsne su i izvedbe uobičajena redateljeva casta, na čelu s nacionalnim modelom i pop-zvijezdom Louisom Koom.

Poletan kič

Lak za kosu (Hairspray), 117 min, SAD / Velika Britanija, 2007, Continental

Remake istoimenoga filma nekadašnjeg underground-glasnogovornika, a moderne mainstream pop-kulturne ikone Johna Watersa, koji je prerađen postao i brodvejski hit , Lak za kosu blaga je satira na tinejdžerske filmove, skladno uprizorene koreografije; sve u svemu nepretenciozan feel-good crowd-pleaser, izrazito poletno djelce redatelja Adama Shankmana. Pritom zadržava duh prethodnih inkarnacija i pakira ih u nužan kič, ponajprije očitovan u ulozi mame koju tradicionalno igra muškarac (od kultne ikone Divine do aktualnoga Travolte), a njegovi pastelni tonovi neizbježno asociraju na MGM-ove mjuzikle pedesetih i evociraju pop-nostalgiju briljantinske ere. Ta retroestetika (ponajviše prakticirana u modernih televizijskih realityja) dobrodošao je predah od trendovske emtivijevske bombastične vizualnosti. Ipak, najvrednije postignuće filma jest činjenica da se putem pjesme i plesa progovara o nekim važnim pitanjima, poput teme rasizma i rasne netrpeljivosti. Lepršavo, gledljivo i vrlo solidno.

Ekscentrična senzibilnost

Hallam Foe, 95 min, Velika Britanija, 2007, VTI

Dobitnik Srebrnog medvjeda i nagrade FIPRESCI-a na Motovunskom filmskom festivalu, Hallam Foe redatelja Davida Mackenziea (Mladi Adam, Azil) inteligentna je priča o odrastanju, nikako maestralna, ali solidna art-drama, vrlo dobrih glumaca, nesentimentalnih likova, kompaktnog scenarija i montaže, dojmljive, atmosferične fotografije škotskih lokacija i odlična indie soundtracka. Zahtjevan karakter mladoga Jamieja Bella, koji je evidentno nadrastao svoj alter-ego Billya Eliotta, zanimljiv redatelj vodi čvrstom rukom, s osobitim smislom za intimnu emotivnost, zbrkane tinejdžerske emocije i posebno, u konkretnom slučaju, lik ranjene ekscentrične senzibilnosti, kojim načinje i teme voajerizma i latentne nekrofilije. Svakako spomenuti treba i mladu zvijezdu u usponu Sophiju Myles, poznatu po ulogama u Tristanu i Isolde, Underworldu ili Iz pakla.

Katarina Marić