Aktivan dijalog

Aktivan dijalog

Komparativna povijest hrvatske književnosti: Zbornik radova IX. Hrvatska književnost XX. stoljeća u prijevodima: emisija i recepcija, ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić-Bužančić, Književni krug, Split, 2007.

Zbornik radova s prošlogodišnjeg skupa iz niza Komparativna povijest hrvatske književnosti posvećena hrvatskoj književnosti 20. stoljeća sadrži uistinu bogat i raznovrstan izbor članaka o traduktologiji, emisiji i recepciji. Sadržajno se bogatstvo očituje u opsegu pitanja i problema, koji obuhvaćaju komparatističke usporedbe hrvatske književnosti s talijanskom, njemačkom, poljskom, mađarskom, ukrajinskom, španjolskom, francuskom, ruskom i anglo-američkom. Također, raznovrsni su i pristupi pojedinih autora i autorica kroz koje se propituju odnosi hrvatske književnosti i navedenih nacionalnih književnosti, od prevođenja poezije, proze, dramskih tekstova i njihove inscenacije, pitanja čitateljskih navika, psihoanalize, kulturnih studija i ženskih žanrova, iseljeničke književnosti, prevođenja usmene književnosti pa do filmološke analize hrvatske recepcije filmova Larsa von Triera.

Zbornik otvara prilog Tonka Maroevića posvećen Ivi Frangešu, koji se i sam bavio književnim prevođenjem i čijim se apologetom pokazao u ogledu znakovita naslova Je li moguće prevoditi?. Prevođenje kao svojevrstan oblik dijaloga među jezicima i kulturama od osobite je važnosti za komparativnu književnost, koja i sama, po riječima Claudija Guilléna, počiva na »odnosima koji se uspostavljaju između istosti i različitosti« i podrazumijeva postojanje »etike međuljudskih odnosa«, ali ne u moralnom smislu, nego u smislu uspostavljanja »dijaloških odnosa između djela, autora i pojedinih tradicija«. Ako odnos među različitim književnostima promatramo kao aktivan dijalog, onda se i književno prevođenje nadaje kao aktivan dijaloški odnos emisije i recepcije između dviju književnosti i kultura. Pri tome se taj odnos uspostavlja od trenutka sama izbora pojedinog djela, odnosno autora ili autorice. Je li taj izbor motiviran željom za dijalogom, odnosno »mjestima otvorenosti« za dijalog s drugima ili traženjem vlastitih »recepcijskih uporišta«, kako ih naziva Iva Grgić, pozivajući se na utjecajnu »teoriju polisistema«? Prevođenje kao uspostavljanje dijaloga s drugim (odnosno, ne-istima) književnostima može se smatrati ishodištem mnogih traduktoloških analiza kojima su posvećeni prilozi u ovome zborniku, a odgovori koje nam pojedinačne analize nude pokazuju se dragocjenima za bolje razumijevanje dijaloga između hrvatske i drugih književnosti.

Već odgovor na prvo pitanje – pitanje izbora – pokazuje da je sam čin izbora često motiviran izvanknjiževnim činiteljima: ideološkim, političkim, kulturnim, pa i marketinškim. Čini se da su nedavni povijesni događaji u nekim slučajevima pomogli stvaranju egzotične slike cjelokupne hrvatske kulture, što je, zapravo, značilo i intenziviraniju recepciju. Ako u obzir uzmemo i marketinške činitelje, odnosno pitanje isplativosti i politike izdavačkih kuća, možemo zaključiti da je fortuna hrvatske književnosti u prijevodima na mahove i dalje hirovita, što je izravna posljedica još dominantne slike o hrvatskoj kulturi u kojoj se ona promatra kroz prizmu jugoslavenstva, postkomunizma i tranzicije, kao europska druga koja još egzistira na marginama.

Naposljetku, procesi književne emisije i recepcije dvosmjerni su, što podrazumijeva i proučavanje utjecaja drugih književnosti na hrvatsku. Takav nam pogled otkriva načine na koje, primjerice, strani autori mogu popuniti »recepcijske praznine« u matičnoj književnosti (poput poezije Jesenjina, Lorce i Préverta) ili se njihov utjecaj može iščitati usprkos oštrim kritikama (na primjeru Krleže i Freuda). Također, zanimljive se paralele mogu povući i između autora i djela koja se na prvi pogled ne čine prijemčivima za komparatističku analizu (poput Krleže i Flauberta, ili elizabetinaca i Ivšića), a nekada se i nenasljedovanje dominantne ili popularne paradigme može smatrati indikativnim (što je vidljivo u slučaju recepcije Larsa von Triera).

U ovom su kratkom pregledu navedeni samo neki od aspekata uistinu bogate traduktološko-recepcijske analize koju nam nudi zbornik. Njegovi su prilozi još jedan vrijedan prinos proučavanju hrvatske književnosti ne samo u europskom nego i u svjetskom kontekstu te pitanjima međuknjiževnog i međukulturnog dijaloga.

Kristina Grgić