Agresivni neboderizam

Agresivni neboderizam

Srećko Horvat, Znakovi postmodernog grada, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007.

Unatoč tome što je Hrvatska u posljednjih desetak godina doživjela pravu urbanističku katastrofu, u kojoj je većina gradova osim gubitka identiteta izgubila i mnoge druge odlike koje još od antičkih vremena gradove čine specifičnim mjestima zajedničkoga života, poput trgova i ulica kao javnih prostora, skladnog odnosa građevina i zelenih površina ili pak dostupnosti javnih sadržaja svim građanima, vrlo je malo studija i knjiga koji su se eksplicitno bavili tom katastrofom. Uz ustrajne ali malobrojne glasove protivnika urbocida te poneke javne prosvjede poput onih koji se i dalje uporno bore protiv uništenja Cvjetnog trga i beskrupulozne logike privatnoga kapitala, nema mnogo ozbiljnijih studija koje bi se posvetile transformacijama urbanoga tkiva u Zagrebu, promjenama koje su taj grad (ali i mnoge druge gradove u Hrvatskoj) učinile mjestom nekvalitetna življenja. Knjiga Srećka Horvata već u samu naslovu popunjava tu nelagodnu prazninu: riječ je o zbirci tekstova u kojima se razmatraju preobrazbe postmodernih gradova iz semiotičke perspektive, što ovo djelo čini još vrednijom i važnijom studijom. Naime, iako se glasovi određenog broja urbanista i sudionika demonstracija čuju u javnosti, riječ je ipak o terminologiji arhitekture i gesti javnoga prosvjeda. Semiologija ovdje donosi dublji uvid jer proučava grad kao neku vrstu znaka, označitelja antropoloških, društvenih i političkih promjena. Za Horvata je semiologija urbanizma stoga snažan disciplinarni okvir za analizu široka spektra suvremenih fenomena arhitekture, a ujedno i čvrsta interpretativna uporišnu točka: teme kojima se Horvat bavi u knjizi sastavljenoj od sedam tekstova polaze od analize postmodernoga grada, a završavaju konkretnim studijama o urbanim fenomenima kao što su pretjerana izgradnja nebodera u Zagrebu, odnos reklame i arhitekture, sjećanja i grada te naposljetku slučaja Cvjetni trg kao paradigme bahatosti i kapitalističke beskrupuloznosti.

Prvi tekst pod naslovom Rođenje postmodernog grada pregledan je teorijski uvod u nastanak postmoderne arhitekture, koja postaje shizofrena i u kojoj se gubi odnos forme i funkcije neke građevine: s postmodernom arhitekturom grad postaje svijet za sebe, a prvi put javlja se i problem nemogućnosti kognitivnoga mapiranja odnosno snalaženja u današnjim metropolisima koji svi nalikuju jedan drugom. Horvat stoga opravdano naglašava problem nestanka javnog prostora i njegove privatizacije kao jedan od najvećih društvenih problema današnjice, što je dakako povezano i s nestankom političkog u punom smislu te riječi. Autorovo je temeljno pitanje (na koje će pokušati dati odgovor u sljedećim tekstovima) može li suvremena arhitektura biti generator društvene i političke promjene, te ako u tome uspije, na koji način ona to može ostvariti? U Apoteozi nebodera navedene se teze lokaliziraju; njima Horvat propituje status urbanoga tkiva Zagreba opravdano tvrdeći da u tom gradu umjesto istinske postmoderne arhitekture vlada golemi urbanistički kaos, što pokazuje kako nam je arhitektura takva da u potpunosti odražava katastrofalno društveno-ekonomsko stanje države u kojoj vladaju predimenzionirani i zatvoreni trgovački centri kao oblici kontrolirane socijalizacije, sprečavajući svako okupljanje građana. Horvat kao primjere analize bahatosti moćnika i pokazivanja snage kapitala stečena na sumnjive načine uzima gradske nebodere, primjerice Hoto i Eurotower. Opsesija tornjevima i neboderima simbol je nove društvene elite i financijske moći, koja osim pustošenja okoliša (porast prometa, nedostatak parkirnih mjesta, estetsko zagađenje...) arhitekturu čini nepristupačnom široj publici (poput zatvorena i čuvana naselja Hoto Ville). Neboderi su stoga simbol agresivnosti u prostoru, oklopljene tvrđave koje ne komuniciraju s okolinom, a Horvatove su analize nekih od njih vrlo detaljne i u knjizi potkrijepljene fotografijama. Autor smatra da hrvatska arhitektura zadržava »neke izrazito elitističke funkcije modernizma i konfuzne osobine postmodernizma«, čime ukazuje na posvemašnji kaos u konceptima i nedostatak bilo kakve jasne urbanističke politike.

Treći tematski sklop koji autor semiotički analizira upravo je onaj kojem je do sada posvećeno najmanje prostora u srodnim tekstovima, a veoma je važan: to je arhitektura kao medij reklame. Horvat ovdje očekivano polazi od uže disciplinarne analize, dakle od semiotropije (prezasićenosti znakovima) i reklamokracije kao onoga što određuje urbano tkivo Zagreba. U analizama na konkretnim primjerima pokazuje se sva agresivnost jumbo-plakata i postavlja pitanje da li je moguć otpor protiv takve sveprisutne bilbordizacije. Četvrti tekst odvodi temu u drugi kontekst: u njemu se autor bavi odnosom distopijskog filma i arhitekture, opetovano ponavljajući tezu kako je društveni sustav neodvojiv od arhitekture u njemu (pokazujući to na primjerima filmova Djeca čovječanstva, Alphaville, Metropolis i Istrebljivač). Posljednja poglavlja još su detaljnije usmjerena na trenutna zbivanja u Zagrebu: tu je ponovno riječ o slučaju Cvjetni trg u kontekstu nestanka javne sfere u postmoderni, odnosno o ukidanju trga da bi se na njegovu mjestu izgradio privatni trgovački centar kao novo mjesto okupljanja, kao totalni prostor. Horvat ovdje u psihoanalitičkoj i fenomenološkoj maniri analizira i simboliku proizvoda K-plus te ZG-Newsa progovarajući s pozicije protivnika društvene segregacije. Knjiga završava kraćim, ali nipošto manje zanimljivim tekstovima o gradu kao igralištu želje u kojem se propituje odnos seksualnosti, moći i arhitekture, te »radikalnosti sjećanja i hodanja u gradu«, u kojem glas autora poprima intimistički ton. Kao što sam već spomenuo na početku, Znakovi postmodernog grada vrlo je važna knjiga stoga što na artikuliran, teorijski osviješten i lucidan način postavlja pitanja o našem opstanku u gradovima čija se funkcija drastično mijenja i koji više nisu mjesta u kojima se ugodno živi i u kojima se osjećamo heimlich. Druge dvije vrline knjige nalaze se u vrlo uvjerljivu i dosljednu spoju teorije i prakse (napose semiotike arhitekture kao analitički uporabljive interpretativne discipline), kao i u nedvosmisleno kritičkoj poziciji koju Horvat zauzima zalažući se za oživljavanje javne sfere i ponovnu artikulaciju antikapitalističke politike. Znakovi postmodernog grada izvrstan je priručnik urbanističke fenomenologije koji na vrlo slikovit način pokazuje da građani žive u onakvu gradu kakva zaslužuju, a može li se ona manjina koja ne pristaje na takav tretman izboriti za neku drugu urbanost, ostaje otvoreno pitanje neizvjesna ishoda.

Tonči Valentić