ZVIJERI, GRADOVI I BEDEMI SNOVA

ZVIJERI, GRADOVI I BEDEMI SNOVA

Njegov je rad tijekom svih pedeset godina ostao koherentan, osebujna i otprve prepoznatljiva figurativnog izričaja s elementima nadrealizma, art bruta, pučke umjetnosti, bajkovitosti i fantastike

U Galeriji Prsten otvorena je retrospektivna izložba Hrvoja Šercara koja javnosti prezentira više od tristo djela nastalih u pedeset godina autorova umjetničkog rada. Hrvoje Šercar likovni je autodidakt (diplomirao je pravo) i možda baš zahvaljujući tomu ne pripada nikakvu likovnom pravcu te, unatoč tomu što je i sam bio protagonist umjetničkih događanja koja su otvorila vrata novim umjetničkim žanrovima (hepening s Tomom Gotovcem 1967), definitivno nikada nije slijedio likovne trendove. Kao da je divlja snaga umjetnikove imaginacije rušila okvire svake stilske ukalupljenosti i protivila se bilo kakvu društvenom imperativu osim onom vlastitom, unutrašnjem, primarnom nagonu za crtanjem. Njegov je rad tijekom svih pedeset godina ostao koherentan, osebujna i otprve prepoznatljiva figurativnog izričaja s elementima nadrealizma, art bruta, pučke umjetnosti, bajkovitosti i fantastike. Slikar, ilustrator, autor grafičko-pjesničkih mapa, scenograf, autor jednog animiranog filma, Šercar je ponajprije crtač. Na ranim crtežima s kraja pedesetih i početka šezdesetih prepoznaje se formalno i tematsko traženje, kako u variranju karaktera linije, kolebanju između deskripcije i stilizacije te u različitoj razradi tri osnovna motiva – čovjeka, životinje, krajolika. Jedna skupina radova obuhvaća antropomorfno-zoomorfne fantastične likove gestualne ekspresije, u kojoj liniju varira u debljini ili je zaustavlja u mrlju, te naivne jednostavnosti. Na drugima je motiv do krajnosti stiliziran, uobličen sa tek nekoliko osnovnih linija. Na trećima je opis reduciran i u službi je karikiranja i parodiranja. Na nekima je ljudski lik izobličen s predimenzioniranim ili metamorfiranim udovima. Drugu skupinu čine radovi na kojima nalazimo motive iz svijeta prepoznatljive vizualne stvarnosti, tretirane deskriptivno, ali stavljene u nadrealan kontekst ili funkciju. Ili pak ljudski i životinjski lik obznanjeni u primitivnoj elementarnosti. Sedamdesetih izlaze na vidjelo sve veća crtačka sigurnost i osobine koje će odlikovati Šercarov rukopis u zrelim danima. Osamdesetih se u Šercara poetika iskristalizirala i umjesto rane artbrutovske žestine rukopis izražava disciplinu i metijersku zrelost. Djela počinju poprimati lokalnu boju srodnu onoj naših naivaca, linijska gustoća i umreženost gradskih struktura, gusta mreža vertikala i horizontala u sjećanje priziva Emerika Feješa. Vedute Šercarovih gradova lebde u praznom prostoru intenzivirajući vrijednost crtačke podloge i njezine gole materijalnosti, osobito u slučaju životinjske kože, koja organičkom teksturom stvara osobit likovni doživljaj i simboličke konotacije. Kontrastirajući svijetlu prazninu scene na kojoj je postavljen prizor i tamnu puninu motiva, Šercar zadržava nešto od ilustratorskoga karaktera, ali stvara i određenu atmosferu snoviđenja, prizora izvan konteksta, onoga nesvjesnog što nas čini ponekad posve neprilagođenim i palim s Marsa u običnim životnim situacijama. Besprijekorna linija sa suptilnim razlikama u debljini i gustoći kadra je majstorski iluzionirati trodimenzionalno i opisivati najfinije strukture organizama gradova i životinja. Minijaturistička minucioznost u znanstvenoj preciznosti suprotstavljana je prostornim iskrivljenjima u kojima s lakoćom koegzistiraju geometrijska i inverzna perspektiva ne dopuštajući promatraču utočište u deskriptivnom kao nečem realističnom. Ono realno ionako izmiče i kao veduta grada ugrabljeno je kandžama grabežljive ptičurine, nošeno na leđima nosoroga ili preplašene ribe, a ostaju samo dojmovi koji faktografiju vidljivog preoblikuju u fantazmagoriju. Šercarova su umjetnička ishodišta u temama u kojima se potpuno može predati istraživanju vlastita unutrašnjeg svijeta, koji se pozicionirao između tradicije, pučke pobožnosti i erotike. To je svijet u kojem se sastaju prošlost i sadašnjost, povijest i literatura, ono nesvjesno i svjesna potraga za vlastitim izvorištima. Umjetnikova nekonvencionalnost izrasla je iz traganja za autentičnim, napajajući se u ranim radovima postavkama art bruta, razvijajući se u dodiru s domaćim naivcima i preobražavajući se u sve veću tematsku i formalnu zaokruženost. Narativnost, deskriptivnost, literarnost i anakronost govore o dijakronijskom diskursu i osobnosti koja traži uporišta u izvanvremenskom i iskonskom, izražavajući širok raspon različitih i često suprotnih osjećanja života. »Od Maljeviča i Kleea preko Picassa i Brancusija teče linija modernizma s alibijem transhistorijskih, ‘vječnih’ vrijednosti, često zasnovanih upravo na folklornim, egzotičnim ili primordijalnim premisama« (Tonko Maroević). Nepreuzetnost i lišenost svake težnje za odobravanjem i rješavanjem velikih slikarskih problema svjedoče Šercarovu okrenutost sebi i onom ljudskom, ovozemaljskom, vitalnom i bolesnom, komičnom i tragičnom u isti mah.

Anita Zlomislić