Zloduh tranzicije

Zloduh tranzicije

Tijekom 1980-ih godina, dok sam kao tinejdžer gutao kriminalističke romane iz tadašnje »Vjesnikove« edicije »Trag«, činjenica da su se uz djela glasovitih svjetskih autora P. D. James, Eda McBaina, Rossa Macdonalda i Rexa Stouta u »biblioteci svjetskih kriminalističkih bestselera« objavljivala i ostvarenja domaćih književnika Ljudevita (Ludwiga) Bauera, Pavla Pavličića i Nenada Brixyja, uz još poneko manje poznato ime, značila mi je priličnu zadovoljštinu, da ne kažem alibi. Naime, osim što su se u romanima spomenutih pisaca okrutni zločini zbivali na zagrebačkom Zrinjevcu, u sablasnom istarskom dvorcu ili u slikovitom selu u Zagorju, što im je davalo osobitu aromu egzotike, te što su pokušavali opovrgnuti tvrdnju Igora Mandića da je domaći krimić tek misaona imenica, jer se obično svodi na sjekirom završenu svađu dvojice susjeda, kiosk-izdanja naslova Pjesma za rastanak i Press autora Pavla Pavličića, akademika, književnoga povjesničara i iznimno plodna fantastičara čija je zbirka krimi-priča Dobri duh Zagreba u međuvremenu uvrštena u školsku lektiru, meni su pružala alibi za uživanje u djelima kojima su se uvijek pripisivali atributi šund, površno, trivijalno, isprazno i tome slično.

Od sredine osamdesetih do danas okolnosti su se iz korijena izmijenile, i Pavličićev se dobri duh Zagreba prometnuo u zloduha hrvatske tranzicije u kojoj su mafijaška ubojstva, pljačke, korupcija i kriminal svake vrste postali uobičajena pojava. Svjestan je toga i Pavličićev deziluzionirani i dobrano umoran antijunak Ivo Remetin, u miniseriji Tužni bogataš redatelja Davora Žmegača i suscenarista Ognjena Sviličića ponešto osuvremenjen urednik crne kronike u dnevnim novinama zgodno nazvanima »Metropolis«. Dok se svijet oko njega pretvorio u društvo razočaranih, otuđenih i nesretnih ljudi, marginalaca na čijim se turobnim egzistencijama bogate sumnjivi tajkuni i pripadnici mafijaškoga polusvijeta, Remetin je sjetni nostalgičar i tradicionalist koji ne razumije novo vrijeme i vladajuće društvene odnose. Unatoč razmjerno beskrvnoj i odveć statičnoj Žmegačevoj režiji, Tužni bogataš posve je solidna miniserija čijoj uvjerljivosti uz plastično predočene protagoniste i njihove životne dijaloge, što je ponajviše zasluga provjerena Ognjena Sviličića, pridonose prikladna glumačka podjela i slikoviti eksterijeri Trešnjevke, kultnoga mjesta Zagreba koje nestaje pred naletom developera i svemoćnih tajkuna. U tom je smislu adaptacija Pavličićeva romana vrlo aktualna.

Josip grozdanić