Živost krizantema

Živost krizantema

Redatelj Dino Mustafić Fosseu ništa nije dodao ni oduzeo. Konačni ishod doista nije krivica glumaca: dapače, koliko god Fosse radio protiv njih, zasad ga glumci pobjeđuju, unoseći (posljednje) tragove života u njegov agonizantni teatar

Na scenu ZKM šest godina nakon praizvedbe dospjela je drama popularnog norveškog autora Jona Fossea (r. 1959), miljenika onih koji u kazalištu uvijek traže i žele nešto novo, senzacionalno, šokantno, neviđeno: za njih je ovaj postmodernist i razorni protivnik psihološkog realizma (ili naturalizma) nedodirljivi guru, a dobro ga reprezentira drama Noć pjeva pjesme svoje, u kojoj je situacija istodobno banalna i konstruirana, a likovi shematski i papirnati.

Mladi zapadnoeuropski bračni par provodi večer u izolaciji svog doma: Ona je neodređena zanimanja, osrednjeg intelekta i izražene (stereotipne) senzualnosti, trenutno na porodiljnome dopustu; On je neuspješni pisac, depresivan, apatičan, nekomunikativan gotovo do svojevrsna autizma. Prvi dio predstave kao da je proizašao iz dalekih i muklih odjeka Ionesca ili Becketta: dijalog je minimalistički i repetitivan, a u najboljoj epizodi cjeline mladi par posjećuju muževi roditelji – također tipizirani i standardizirani groteskni malograđani. Ni s njima komunikacija, jasno, ne uspijeva: jezik je poražen, likovi ne uspijevaju verbalno izraziti što (i ako) misle, nego doslovce mucaju ili se izražavaju gotovim frazama. Međutim, taj proplamsaj duhovitosti na tragu (teatra) apsurda ubrzo bude ugušen: drama skreće prema pseudonaturalističkoj melodramatici.

Sredstva naturalizma Fosse je poželio okrenuti protiv njih samih: svi prizori djeluju apsurdno (općenito, ne misli se na postupke teatra apsurda, koji su tek tangirani), likovi su lišeni psihološke podloge, njihove su akcije impulsivne te nedostatno ili neadekvatno motivirane. Jednostavno, situacija visi u zraku, gledatelj ne zna bi li se smijao ili plakao. Artificijelan je i plakatski to teatar, u kojem su karakteri transponirani u gole figure, te nisu više ni agensi ni aktanti: običnu publiku Fosse zbunjuje, a pomodno-filozofski nastrojene teoretičare navodi da citiraju Petera Sloterdijka. Glumce pak dovodi u nemoguću poziciju: kako uvjerljivo predočiti lik koji je definiran samo trenutnom scenskom situacijom, a ne posjeduje imaginarni background? U cijelosti je jasna (čak i odveć) Fosseova kritika društva: ono puca po šavovima, obitelj postaje gola forma, ljudske jedinke više ne mogu doprijeti jedne do drugih, jer su alijenirane do besvijesti. Ipak, sam komad očigledno je nastao a posteriori (iako u njemu možda ima i porazbacanih autobiografskih motiva): najprije je bila teza, a onda je Fosse smislio njezinu egzemplarnu ilustraciju. Općenito, ta metoda baš i ne vodi boljim dramskim djelima: gledatelji možda i razmišljaju o tezi, ali im dramski likovi ostaju daleki, neshvatljivi i nedostupni, a situacije, iako odnekud poznate, ipak mistificirane non plus ultra. Postoji i sličnost s nekadašnjim moralitetima ili parabolama, gdje su likovi također bili depsihologizirani pojedinci u službi konačnoga efekta. Ovakva dramaturgija zapravo je jasna regresija kako dramskoga pisma, tako i mogućnosti sama kazališta kao izvedbene umjetnosti. Tako dekadentan teatar, pojednostavnjen do rudimentarnosti, ne samo da će teško privući gledatelje (koliko god ljudi voljeli zavirivati u tuđe novčanike, postelje i kuhinje), nego je i još jedan korak prema definitivnoj propasti te, kako sam Fosse veli, »staromodne umjetničke forme«.

Redatelj Dino Mustafić Fosseu ništa nije dodao ni oduzeo: oslonio se na komorni ambijent Scene Polanec (koji izdaleka podsjeća na njegov matični Kamerni teatar ‘55 u Sarajevu) te na simbolični učinak mrtvačke, polirano crne i pogibeljno kose, scenografije Dragutina Broza, gdje su, paradoksalno, jedini živi element bile tri vaze s bijelim krizantemama, grobljanskim cvijećem. Veliko priznanje valja odati vrhunskim glumcima Nina Violić u glavnoj, te Doris Šarić-Kukuljica u epizodnoj ulozi); obje su se integralno dale svojim likovima. Frano Mašković kao depresivni pisac učinio je što je mogao: kad ne znate zašto je doista netko inertan i apatičan do iritantnosti – doista je teško takav lik predočiti bez zastranjivanja ili pretjeranosti. Damir Šaban, kao epizodni piščev otac, ravnopravno je stajao uz bok sjajne Doris Šarić-Kukuljica. Konačni ishod doista nije krivica glumaca: dapače, koliko god Fosse radio protiv njih, zasad ga glumci pobjeđuju, unoseći (posljednje) tragove života u njegov agonizantni teatar.

Boris B. Hrovat