VJEČNA BORBA ZA MOĆ

VJEČNA BORBA ZA MOĆ

Riječki Macbeth u svakom je slučaju zanimljiva i intrigantna predstava. Vrlo slojevita i puna simbola, tako da otvara niz pitanja i dilema, u što bi se valjalo udubiti i provjeriti u nekoj od idućih izvedbi

U vrijeme kada se rijetko izvođena opera Macbeth Giuseppea Verdija vraća na svjetske pozornice u Rijeci je to djelo sada prvi put uprizoreno. Prije 156 godina izvela ga je doduše talijanska trupa u gostovanju i to samo pet godina nakon svjetske praizvedbe, koja se dogodila 14. ožujka 1847. u Teatro alla pergola u Firenci. No u vlastitoj produkciji Macbeth je premijerno izveden 22. veljače – djelomice uz sudjelovanje stranih suradnika i protagonista. S velikim ambicijama suvremenoga teatra u viđenju redatelja i scenografa Ozrena Prohića i pod ravnanjem iskusnoga dirigenta maestra Nikše Bareze.

S vječnom temom krvave političke borbe za vlast, koju je prema istoimenoj Shakespeareovoj drami prema skladateljevim uputama u libreto sročio Francesco Maria Piave, predstava ne odražava ambijente izvorne priče, nego zrcali današnje vrijeme – vizualno, dramaturški i simbolično. Tako u suradnji s kostimografkinjom Sandrom Dekanić, koreografkinjom Jasnom Frankić-Brkljačić i oblikovateljem svjetla Borisom Blidarom, Ozren Prohić oblikuje i prilagođava scenu situacijama koje bi se mogle dogoditi sada i bilo gdje.

Dojmljive pokretne kulise sužavaju prostor u skladu s Macbethovom svijesti, snažni su neki zajednički prizori Macbetha i njegove demonske Lady, zatim ubojstvo Banca u drugom činu, ili objedinjavanje četiri posljednje slike u jedinstveni prostor ludnice… ali zbunjuje primjerice ogoljeli prostor svečane dvorane za gozbu, neobične vještice čistačice, koje s uvijačima na glavi za šankom gataju iz šalica za kavu, ili pak neuvjerljivo kretanje birnamske šume…

Ima u toj predstavi više ili manje uvjerljivih prizora, koji bi ponajprije trebali biti u službi glazbe, ali nisu uvijek. Nedostaje više dramske snage i napetosti, više logičnosti. Ali zato je za izvrsnu glazbenu realizaciju zaslužan maestro Nikša Bareza, čija je izvedba unatoč malim nepreciznostima, koje se s vremenom mogu ispraviti, bila u cjelini na visini Verdijeve dramatske snage, izražajnosti i ljepote. Orkestar je imao visoku i bogatu tonsku i dinamičku kvalitetu, dok je zbor Igora Vlajnića bio bolji u muškom negoli u ženskom dijelu.

Lady Macbeth vrlo je zahtjevna sopranska uloga, koju je na premijeri pjevala gošća Maribel Ortega. Pjevačica snažna, lijepo oblikovana glasa, odlične tehnike, ali nedovoljno izražajna, pogotovo u prizoru ludila. Ona vuče sve konce te krvave drame i Macbeth je posve ovisan o njezinoj perverznoj volji rukovođenoj proročanstvima vještica. Bio je to iskusan bariton Marzio Giossi, koji je pjevao na premijeri umjesto najavljena mlađeg kolege, također gosta, Mattea Suka. Njegov nastup bio je izražajniji u interpretativnom negoli u glasovnom pogledu. Odličan dojam ostavio je pravi verdijanski bas Branislav Jatić u ulozi Banca, ali i vrlo dobar tenor Davor Lešić kao Macduff, a u manjim ulogama iskazali su se Arijana Marić Gigliani kao Dama, Dario Bercich kao Medico i Voljen Grbac kao Malcolm. Nastupili su još Darko Matijašević (sluga), Saša Matovina (plaćeni ubojica) i drugi.

Riječki Macbeth u svakom je slučaju zanimljiva i intrigantna predstava. Vrlo slojevita i puna simbola, tako da otvara niz pitanja i dilema, u što bi se valjalo udubiti i provjeriti u nekoj od idućih izvedbi, i u drugoj solističkoj podjeli. Nakon premijere i reprize, to je moguće 29. veljače, te 1. i 3. ožujka.

Višnja Požgaj