Užitak izazova

Užitak izazova

Uloga Kozleta u Trešeti jako mi je draga upravo zbog toga jer ne pripada fahu negativaca koje uglavnom igram na filmu posljednjih deset godina, a i najdraže mi je kad na filmu uspijem sve reći, a bez teksta

Marinko Prga (Split, 1971) djeluje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu od 1997, gdje je s uspjehom ostvario niz uloga, među kojima se u posljednje vrijeme ističu one Molièrea u istoimenoj predstavi Carla Goldonija u režiji Ivice Boban, Don Quijotea u Von Lamotu od Mača Mihaila Bulgakova u režiji Želimira Mesarića i Križovca u U agoniji Miroslava Krleže u režiji Petra Večeka.

Godine 2002. osvojio je nagradu Marul na Marulićevim danima i Zlatni smijeh na Danima satire za glavnu mušku ulogu u predstavi Kaj sad?! Borivoja Radakovića u režiji Petra Večeka i izvedbi Satiričkoga kazališta Kerempuh. Prošle je godine osvojio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju sporednu mušku ulogu za ulogu Carlosa Homenidesa de Histangue u predstavi Buba u uhu Georgesa Feydeaua u režiji Stevena Kenta i izvedbi HNK u Varaždinu.

Povod ovom razgovoru ipak su njegove filmske uloge, od upravo na repertoar uvrštenih Živih i mrtvih Kristijana Milića do odigranih uloga koje će hrvatska publika tek vidjeti na Festivalu igranog filma u Puli: Tri priče o nespavanju Tomislava Radića i Zapamtite Vukovar Fadila Hadžića. Nastupao je i u filmovima Ta divna splitska noć, Svjedoci, Trešeta, Duga mračna noć, Sigurna kuća, Maršal, Rusko meso i Je li jasno prijatelju?.

Na repertoar je konačno stigao pulski pobjednik Živi i mrtvi. Još tijekom nastanka filma spomenuli ste mi da se radilo o tešku i zahtjevnu snimanju. Možete li se prisjetiti rada na projektu i kakvi su vam dojmovi nakon što ste vidjeli film?

– Cijeli film sniman je u eksterijerima, osim prve scene, i uglavnom noću, u Bosni. Znalo se dogoditi da smo u jednom danu imali tri klimatske promjene: sunce, kiša pa vjetar. Noći su bile još teže, osobito kad bi usred snimanja pala kiša, a ostatak snimanja baš tu noć glumio bih mrtvaca. Moram priznati da nije baš ugodno ležati nepomično u kadru nekoliko sati, iako sa stankama, na mokrom. Koliko god je bilo teško raditi u takvim uvjetima, scena koju smo snimali kada je kiša padala cijeli dan još bolje se uklopila u opću atmosferu filma upravo zbog tog sivila. Na bosanskom brdu Makljenu snimali smo na 1200 metara nadmorske visine, puhao je jak vjetar i bilo je jako hladno i u lipnju, pa zamislite kako je bilo snimati ekipi filma na istom mjestu scene iz 1943. u studenom i prosincu. Uz to su još išle i nezaobilazne financijske teškoće, zbog kojih je u jednom trenutku bio upitan nastavak snimanja.

Ipak, mislim da film kvalitetom odskače od dosadašnjih standarda u hrvatskoj kinematografiji, što se i potvrdilo na prošlogodišnjem festivalu u Puli. Meni je osobno to najdraži film koji sam radio u posljednjih deset godina, premda se objektivno slažem i s nekim kritikama gdje se piše o propustima u filmu. Kristijan Milić sjajan je žanrovski redatelj s kojim se u poslu jako slažem. Nadam se da ću s njim i istom ekipom profesionalaca raditi uskoro na nekom novom projektu.

U novom filmu Tri priče o nespavanju Tomislava Radića igrate amoralna zavodnika. Kako ste vi doživjeli taj lik i njegovo značenje u filmu?

– Lik taksista kojeg igram u filmu osoba je koja ima nesređen obiteljski život, tako da ga uopće ne bih nazvao zavodnikom u pravom smislu te riječi. Vjerojatno je da iz takve životne kolotečine i nezadovoljstva proizlazi to što vara vlastitu ženu, koja ga cijele noći čeka kod kuće sa djetetom koje plače. Samo je još jedan u nizu nesretnih likova koji se pojavljuju u filmu i nose osobne probleme ili frustracije. Film ima odličan scenarij i jedva čekam premijeru filma u Puli ove godine.

Možete li nam predstaviti svoj lik u filmu Zapamtite Vukovar Fadila Hadžića?

– U filmu Zapamtite Vukovar igram epizodnu ulogu oficira JNA, poručnika koji u napuštenoj kući pronađe i uhiti Sinišu Glavaševića.

Uloga dobroćudnoga, naivnog i simpatičnog Kozleta u Trešeti, u nas zanemarenu filmu koji je ostvario dojmljivu seriju prikazivanja pa i nagrada na međunarodnim festivalima, čini mi se posebnom i iznimno različitom od ostatka vašega filmskog opusa. Kako ste došli do te uloge, kako ste na njoj radili i što vam je ona značila?

– Uloga Kozleta jako mi je draga upravo zbog toga jer ne pripada fahu negativaca koje uglavnom igram na filmu posljednjih deset godina, a nju mi je scenarist Pavo Marinković ponudio četiri godine prije početka snimanja filma, dok je scenarij tek postojao kao ideja. Meni je osobno to bio izazov, jer mi se pružila mogućnost da odigram karakter, odnosno ulogu posve različitu od svega što sam dotad radio, s iznimkom Maršala, u kojem je lik Lule, za razliku od Kozleta, bio više karikatura. Pazili smo da Kozle ne ode u karikaturu i uvijek smo u razgovoru bili negdje oko češkoga filma i likova unutar takva žanra. Većina ideja rađala mi se na samu snimanju. Možda zvuči smiješno, ali tek kad sam stavio onu kapu na glavu, posljednji detalj na probi kostima, sve mi se posložilo. Najdraže mi je kad na filmu uspijem sve reći, a bez teksta.

Vaši kazališni likovi dijametralno su suprotni od onih filmskih, pa vas kazališna publika sigurno doživljava u posve drukčijem svjetlu. Kako vi gledate na tu dvojnost svog glumačkog imidža i za koje uloge smatrate da su vas najjače obilježile?

– Drago mi je zbog te dvojnosti jer bih mogućnost pripadanja samo jednom fahu shvatio kao vlastitu ograničenost u poslu. Ionako sam već po naravi jako samokritičan i nikad dokraja zadovoljan učinjenim. Volim odmak od privatnog u glumi, odnosno transformaciju, jasno sve u onoj mjeri koliko uloga dopušta, pogotovo u kazalištu, i zato mi je uloga Homenidesa de Histangue u predstavi Buba u uhu redatelja Stevena Kenta jako draga. Volim, kao i u svakom poslu, dobiti povratnu informaciju da je ono što radim dobro jer mi ulijeva sigurnost, isto kao što me vlastiti neuspjeh ponovno dovodi u razne dileme i frustrira. Ne znam sa sigurnošću odrediti koje su me uloge najjače obilježile, no ako gledamo iz pozicije širega gledateljstva, to danas najčešće može biti uloga u nekakvoj seriji, a to više određuje moć medija nego umjetnost sama po sebi.

Na televiziji sam inače glumio u dramama Pet minuta nježnosti u režiji Suzane Čurić, Mišolovci za Walta Disneyja prema romanu Zorana Ferića i u režiji Edija Tomičića Buntaulija te u serijama Obiteljska stvar I. Filakovića i Z. Margetića, Novo doba Hrvoja Hribara, te u posljednje vrijeme u krimi-seriji Balkan inc. i humorističnoj Luda kuća, koja se još emitira na HTV-u.

Koja vam je uloga bila osobno najbliža, najprirodnija, a s kojom ste se s najvećim užitkom uživjeli i zašto?

– Osobno mi je bila najdraža uloga Denisa u predstavi Kaj sad!? autora Borivoja Radakovića i u režiji Petra Večeka. To je posljednja drama iz Radakovićeve trilogije Plavi grad i tu sam igrao ulogu ovisnika o heroinu. Riječ je o suvremenom tekstu i aktualnom problemu ovisnosti, a ujedno to je i uloga u koju sam se s najvećim užitkom uživio upravo zbog problematike koju tretira, a i nekih duševnih stanja u koja sam morao ući dokraja. Sve je moralo biti jako realno. Pravi izazov!

Jeste li se kao Dalmatinac jezično lako prilagodili kajkavskim ulogama poput Von Lamota od Mača?

– Nije bilo baš lako, ali se nadam da se na kraju trud isplatio uz veliku pomoć gospodina Tomislava Lipljina, koji je preveo tekst na kajkavski i bio prisutan na probama kao jezični savjetnik. Olakotna je okolnost i ta što sam u Varaždinu već deset godina pa mi sam dijalekt nije bio toliko stran. Dosta su mi pomagali i kolege glumci iz ansambla koji su pravi kajkavci. Opet je to bio izazov.

U Hrvatskoj se trenutno priprema snimanje velikoga broja filmova i serija. Koji vas sljedeći projekt očekuje?

– Nadam se da ću surađivati sa Kristijanom Milićem ukoliko dođe do realizacije snimanja najavljene serije o Domovinskom ratu. Da imamo Indijance kao Amerikanci, najradije bih snimao vesterne!

Razgovarao

Zlatko Vidačković