Uloga negližea u hladnom ratu

Uloga negližea u hladnom ratu

Glumačka je trojka izvanredna, a uz narativni ritam i kreativno redateljsko krojenje scena grijeh je uspavati osjetila, pa i misli

Među pričama vezanim uz film Rat Charlieja Wilsona, osim činjenice da je nadahnut stvarnim događajima, jednom od bizarnijih čini se ona da je američko Društvo političkog filma političku komediju Mikea Nicholsa nominiralo za najbolji film o ljudskim pravima zbog angažmana oko afganistansko-sovjetskog rata tijekom 1980-ih. U redu, film se može i tako gledati: prikazuje nemilosrdnost razaranja, stradanje civila i izbjegličke kampove, kao i trud službenika dežurnoga svjetskog policajca da, uzvraćajući svom hladnoratovskom protivniku, naoružaju Afganistance. Uzmemo li u obzir povijest koja se dogodila od 1980-ih do danas, a nekadašnje saveznike prometnula u najljuće neprijatelje, lakše je razmišljati o tome kako cijelu tu priču, koja rekonstruira i slavi junačku operaciju kongresnika Charlieja Wilsona, treba čitati i između redaka. Osim učiteljice života, taj međuprostor ispunjava karakter naslovnoga lika filma, apartnog republikanca iz Teksasa, kojega je scenarist Aaron Sorkin preuzeo iz uknjižena svjedočenja Georgea Crilea i, da ironija ne čeka, odmah predstavio u vlastitom, neformalnom ambijentu.

Wilson (Tom Hanks) postaje svjestan afganistanske krize gledajući televizijske vijesti iz lasvegaške kupelji, dobrano omamljen viskijem i golim ljepoticama. No, da ironija bude veća, nepopravljiva ženskara i hedonista potpuno politički prosvjetljuje (dok leži u njezinoj kadi), ambiciozna politička dama u negližeu s kojom povremeno dijeli užitke. Ledena bogatašica Joanne Herring (Julia Roberts) podbode Wilsona da pet milijuna dolara predviđenih za pomoć Afganistanu napumpa do milijarde pretvorene u oružje i tako postane hladnoratovski vitez.

Politička satira u kojoj nema sporih mjesta, neodlučnih poteza ni mrtvih kutova, ima i drugih aduta osim bizarnoga političkog para. Dvojcu se pridružuje isluženi i šikanirani agent CIA-e (Philip Seymour Hoffman) nakon što je već drugi put u kratkom razmaku bijesno slupao prozor šefova ureda. Šarajući Bliskim istokom nekonvencionalna trojka potom komplotira i razne varijante geopolitičkog protuprirodnog bluda, među ostalim, nagovarajući Židove da (»U ime Krista!«, izleti Wilsonu) surađuju s Pakistancima i Egipćanima te pomognu u naoružavanju Afganistanaca sovjetskim oružjem. Osim doze političkog apsurda, film tako dobiva i globalnu prostornu dinamiku koju primjereno prati lokalna, ali i verbalna. Jer, dok se scenarist Sorkin trudio da s usana protagonista poleti i pokoja subverzivna primjedba, koja u film upisuje povijesni odmak i današnje američke odnose s Afganistanom, redatelj Nichols nastojao je da Wilsonov bezlični uredski okoliš razigra geometrijom sitcoma. U to ime, oko Charlieja, osim predane osobne tajnice (Amy Adams), počesto trčkara hrpa zanesenih uredskih cura, a Hanksov samosvjesno hohštaplerski lik, osim čelične konzervativke, nadopunjuje izvanredni tvrdo kuhani Hoffmanov agent, majstor zanata bez ikakva smisla za diplomaciju. Glumačka je trojka izvanredna, a uz narativni ritam i kreativno redateljsko krojenje scena grijeh je uspavati osjetila, pa i misli.

Jer, iako je fikcionaliziran i zabavan Wilsonov rat uokviren ceremonijalnim odavanjem priznanja njegovu viteštvu, što je lako protumačiti i kao dizanje spomenika američkoj administraciji, nakon svega osjećamo da i u tome ima ambivalentnosti. Poznajemo pritom i starog lisca Nicholsa kojemu nisu strane ni ljubavne (Diplomac) ni političke intrige (Predsjedničke boje), a čulo se negdje na kraju i Wilsonovo glasno razmišljanje kako bi Afganistance možda trebalo pomoći i na humanitarniji način, a ne samo oružjem. No, upravo tada njegova je afganistanska misija i završila. Nastavili su je drugi, a ostalo piše povijest.

Diana Nenadić