U ormaru

U ormaru

Gallucciov Mambo Italiano hitoidan je proizvod koji prolazi kao klasičan komad laganice s predznakom ozbiljna sadržaja

Steve Galluccio, kanadski televizijski scenarist i pisac, komedijom Mambo Italiano – o coming outu sina homoseksualca u tradicionalnoj talijanskoj obitelji – polučio je blockbusterski uspjeh u Americi. Tekstualno je Galluccio pomodnu tematiku pomaknuo prema laganom štivu za šire mase, žrtvujući time potencijal ozbiljnosti za neku fringe ili off-produkciju. Kada se gay-tematika uprizori u klasičnom hrvatskom kazalištu, onda se predznak gay naglo izgubi u izvedbi. Zašto?

HKK Zadar, GKM Split, Udruga Ferr iz Pule zajednički potpisuju hrvatsku inačicu Mambo Italiana, u režiji Roberta Raponje, s trima premijerama u trima hrvatskim gradovima. Odmah na početku treba reći da prijevod prema hrvatskom standardnom jeziku (Ivana Senker) gubi smisao u sredini sa stoljetnom tradicijom talijanizama i komedija dijalektalne začinjenosti. U sličnom se smjeru kreće i karikiranje manire govora, koja je u slučaju glumice Jolande Tudor rezultirala albanskim akcentom! Dramaturški je s druge strane (dramaturgija Boris Senker) predstava dobro uravnotežena, ima ritma i vizualno je inovativna u kontekstu scenografije (Ria Trdin) i oblikovanja svjetla (Zoran Mihanović). Robert Raponja bolje se snašao u produkcijskim aspektima projekta i tu mu ne treba ništa zamjeriti. Kad je riječ o izvedbi, dolazimo do nekoliko razina problema. Zbog hitoidnoga potencijala Gallucciova teksta ne treba u predstavi tražiti neku veliku dubinu niti je ubacivati u postmoderni kontekst: gay, identitet, društvo… Prihvatimo li je kao zabavu, onda shvaćamo da glumci postaju više igrači teksta nego dramatis personae. Ipak i u cijeloj toj lakoći i benignosti glumci ostaju vrlo često na tragu jeftine komike, ponekoga gega i špartanja po općim mjestima. Prednosti američke sredine, a to se pokazalo i u nedavnom filmskom uprizorenju, jest dostupnost naturščika – Talijana, čija uigranost u situaciju podiže razinu humora i vjerodostojnosti prikazanog. Poigravanje gay-tematikom, koja je osnova zapleta, rezultirala je nizom bezazlenih interakcija glumaca i po stoti put viđenim završnim plesom.

Unatoč dugu trajanju (više od sat i pol) predstava nije dosadna, ponajviše zbog dobre režijske razrađenosti, ali nažalost isto ne bih mogao reći za razrađenost glumačkih ostvarenja. Da li je Raponja bio ovom prigodom žrtva odabranog ansambla, ne znam, ali u nekoj bi drugoj konstelaciji predstava još više dobila na humoru i živosti. Gallucciov Mambo Italiano hitoidan je proizvod (što je pokazala i njegova povijest u Sjedinjenim Državama) koji prolazi kao klasičan komad laganice s predznakom ozbiljna sadržaja u kontekstu hrvatskoga repertoarnog kazališta, a sudeći po publici zajamčen mu je i komercijalni uspjeh.

Mario Županović