Trend vesele apokalipse

Scena Habunek HNK u Zagrebu i Hrvatsko kazalište Pečuh: Miroslav Krleža (dramatizacija Sanja Ivić), Sprovod u Theresienburgu, red. Tomislav Pavković

Trend vesele apokalipse

Dimitar Kjostarov jednom je definirao kazališnu režiju kao istodobno čitanje teksta i čitanje života. O redatelju Tomislavu Pavkoviću može se steći dojam kako ga u susretu s Krležom odveć ne zanima ni jedno ni drugo

Ubrzo nakon premijere u Pečuhu, drama Sanje Ivić po Krležinoj prozi Sprovod u Theresienburgu odigrana je u Maloj dvorani Lisinski. Kada se iz scenografije Marte Crnobrnja i iz polaznih prizora predstave moglo razabrati da je posrijedi radikalno minimalistička redukcija moguće teatralizacije, lišena težnje za dopadljivim scenskim efektima spektakla sarkastično intoniranih vojnih parada, usmjerena prisnom stapanju dramatskih i komičnih naglasaka – moglo se ponadati da ulazimo u scenski laboratorij, u kojem se traži i iskušava novi, pomlađeni pristup Krležinu teatru po mjeri suvremenoga stanja kazališne umjetnosti i mogućnosti recepcije možda već preživjelim tradicijskim predstavama neopterećene, mlađe publike. Nažalost, ništa od toga.

Krleža je jedan od onih pisaca čiji dramatski doživljaj svijeta i dinamički intenzitet rečenice čini gotovo svako njegovo djelo potencijalnom dramom. Sanja Ivić dramu vrlo motivirano otvara završnicom novele, odnosno u trenutku kada sjedokosi, kostobolno ukrućeni pukovnik Warronigg u svečanoj odori započinje pogrebno slovo nad otvorenom rakom mladoga Oberleutnanta Ramonga Gejze, mirna, povučena mladića, sina nesretnoga časnika-invalida, odrasla bez majke i pravoga doma, kojemu je jedina utjeha u životu bila velika strast i talent za matematiku, a ustrijelio se pogođen prezirom prve i jedine ljubavnice, pukovnikovice Olge iz loze Glembajevih. Nije to pogrebni govor, nego blasfemično pljuvanje i klevetanje u kojemu se, krijući pravi razlog gnjeva, pokojniku zamjera sve od nemara do izdaje časničkoga viteštva, a više od svega mrski talent koji je u bilo kojem obliku nepoćudan za svaki zatvoreni, kruto hijerarhiziran poredak. Govornika ne odlikuje osobita inteligencija, ali zato ima čvrstu vjeru u uzvišenost i ispravnost sama sebe i svijeta kojemu služi. U iskazu militantne ograničenosti toga gromoglasnoga junaka, uz mnogo razumijevanja bijedne pukovnikove situacije uniformiranoga rogonje, zapaža se neizbježna nota ironije. U tekstu dramatizacije taj je govor izlomljen u fragmente, u kojima se retrospektivno sa šest izabranih lica odigravaju prizori iz života sramna samoubojice u slavnoj pukovniji, koja je prema sudu svoga zapovjednika dosad poznavala samo časna samoubojstva počinjena zbog poraza na bojnome polju i zbog kartaških dugova (a nipošto zbog prevelike doze poniženja).

Redatelj Pavković scenski organizira Sprovod kao mladenački razigran osoban prilog već pomalo jučerašnjem trendu vesele apokalipse. Ako tu ima crnoga humora, on je bez gorčine, obojen pomalo infantilnim ludizmom najopćenitije poruge gotovo simpatičnoj ljudskoj gluposti. Božidar Orešković na vrlo zanimljiv način, naoko opušten, dok zapravo sama sebe uvjerava u vlastitu ispravnost, utjelovljuje bahatoga i nemoćnoga pukovnika. Osim nas u gledalištu njegov su auditorij dvije komične drvene lutke, bocama ispunjeni ormarići nalik vojaku Švejku, koji kao pars pro toto predstavljaju pukovniju, te sam pokojnik (Marinko Leš), koji ležerno i ne bez šarma napušta svoj rasklopni lijes i vraća se u njega nakon svakoga odigranoga fragmenta, u kojima sudjeluje njegov najbolji drug, pravi vojnik, naočit ženskar koji neodoljivo uživa u vlastitoj odori i nadasve vješto parodiranim vojničkim kretnjama, Oberleutnant Kallay Bandi (Dušan Bućan), rečeni pukovnik i njegova žena Olga, koju Vlasta Ramljak (smjenjivat će je Barbara Vicković) igra kao mondenu zavodnicu trenutno u društvu komičnih plesača – lažnih Japanaca (Slaven Vidaković i Stipan Đurić). Vizualno duhovit, dinamičan koloplet prizora u kostimima Zsuzse Tresz, uz izbor glazbe i pod rasvjetom redatelja, nudi svojevrsnom ravnodušnom podrugljivošću obojen Sprovod samoubojice koji kao da nema druge svrhe nego zabaviti. Nažalost, ponajviše sama sebe, jer bez prethodnoga čitanja novele iz predstave se teško može razabrati tko se tu ubio i zašto, pa uza svu razigranost stalno vreba opasnost dosade. Vrhunac proizvoljnosti zbrkano je pronošenje drvene proteze, koja kao da u ime i u odsutnosti časnika invalida, samoubojičina oca pokušava poentirati predstavu.

Makedonski redatelj Dimitar Kjostarov jednom je kratko definirao kazališnu režiju kao istodobno čitanje teksta i čitanje života. Uz dužno poštovanje njegovu mjestimice vrlo uspješnu svladavanju zanata, o redatelju Tomislavu Pavkoviću može se steći dojam kako ga u susretu s Krležom odveć ne zanima ni jedno ni drugo. Ili je i to trend?

Marija Grgičević