Svijetla riječ

Antun Branko Šimić, za 110. godišnjicu rođenja, Izabrane pjesme upravo objavljene u Biblioteci Parnas Matice hrvatske, priređivač Ante Stamać

Svijetla riječ

Nakon izlaska Preobraženja Šimić je književnik od ugleda, no i zazora, jer je bio dokraja apodiktičan u tvrdnjama, prezahtjevan u književnim sudovima, preuzetan prema tradicionalnim veličinama, i nesklon dobrohotnijem ophođenju sa suvremenicima

Pjesništvo Antuna Branka Šimića gusta je, tamna i neprohodna šuma, u kojoj nam, zateknemo li se u njoj, do sluha i uma odasvud dopiru zagonetni glasovi i zvuci: šapat iz tamnih krošnji, romon voda iz vječnosnih dubina, no i izrazi zebnje moderna čovjeka, krici, nerijetko i zlokobni znaci metafizičkih ponora.

Stanemo li ih gonetati, njihova će nam se složenost prije uvećavati negoli svoditi na kakvo jednostavnije, racionalno prihvatljivo tumačenje. Zato je Šimićeve stihove duhovno probitačnije prihvatiti onako kako su jezikom doslovce izraženi, negoli se uzalud naprezati oko njihovih nedvojbeno postojećih pomišljivih smislova.

Uostalom mi, Šimićevi sugovornici istoga jezika, a skoro čitavo stoljeće nakon njegova zemnog utihnuća, u svakodnevnoj se komunikaciji nerijetko izražavamo baš njegovim stihovima o pjesnicima, o vlastitoj smrti, o svijetu iz kojega kao da se povlači Bog, o opomeni koja svakomu veli da ne ide malen/a ispod zvijezda, uopće o nepromjenljivim i svijetlim zvijezdama; navlastito o onoj zvijezdi kojoj je zaviješteno svako ljudsko biće.

Rodio se Antun Branko Šimić 18. studenoga 1898. u Drinovcima, ovećem selu Zapadne Hercegovine, blizu Gruda i Imotskoga, tik uz današnju granicu s Hrvatskom.

Došavši na svijet u obitelji razmjerno imućna i prosvijećena selskog poduzetnika, bio je drugo od devetoro rođene a šestoro preživjele djece. I mlađa mu braća Stanislav i Jerko, književnik, odnosno odvjetnik, spadali su u viđenije osobnosti hrvatskoga kulturnog života. Iznimno nadareni dječak Ante, nakon završene pučke škole u Drinovcima, bude 1910. poslan na daljnje školovanje franjevcima sa Širokog Brijega, gdje završava prva tri razreda gimnazije, da bi svojevoljno i naglo prešao u građansku gimnaziju u Mostaru, pa 1914., do danas neobjašnjivo, u Vinkovce. Tu je položio ispite iz svih dotadašnjih razreda te završio četvrti. A već je prije bio počeo objavljivati pjesme, pa je već kao petnaestogodišnjak bio zapažen suradnik katolički usmjerenih časopisa.

U gradu na Bosutu 1914/15. pohađao je i završio peti razred. Sa zavičajem ga je vezalo još uvijek djelatno privrženištvo radu katoličke kongregacije; »veza« mu je tu bio vršnjak i prijatelj Ilija Jakovljević.

Šimić se 1915. seli u Zagreb, polazi šesti i sedmi razred Donjogradske gimnazije (no zbog ratnih se prilika nastava odvija na Katarinskom trgu). Kao sedmoškolac, s nepunih osamnaest godina, 1917. počinje intenzivno pisati kritičke i prozne tekstove te zalaziti u književnička društva. Tek upisavši osmi razred, zauvijek napušta svaki oblik školovanja. No već je potvrđen i uvažavan mladi književnik te 1917., u jeku rata, koji je njemu i svima mladima u pozadini »dosadan« — dobro bi se tu uklapala i usporedba s piscima sučeljenima s nedavnom hrvatskom zbiljom! — počinje sam samcat izdavati, pisati i raspačavati časopis »Vijavica«.

Raskid sa školom, raskid sa zavičajem, raskid s katolicizmom te »stalno radno mjesto« u Kazališnoj kavani istodobni su vanjski pokazatelji očita unutarnjeg duševnog preokreta. Nešto se u njemu prelomilo i bez izravna utjecaja sudbonosnih povijesnih zbivanja!

Do siječnja 1919. izišla su četiri broja »Vijavice«. Jarko crvene boje, uz snažan zaokret prema austrijskim i njemačkim ekspresionističkim suvremenicima, a s »poputbinom« ideja Nietzschea, Strindberga, Krausa, Dostojevskog, Hamsuna, i drugih tada modernih i pomodnih pisaca, Šimićeva »Vijavica« i tvorno potvrđuje nastanak hrvatskog ekspresionizma. Njegove zasade i gesla, što programski a što primarnim djelima, promiču i ostali suvremenici–početnici, navlastito Ulderiko Donadini, Gustav Krklec i Miroslav Krleža, ali i sav tada najmlađi naraštaj.

Nakon tih četiriju brojeva »Vijavice« Šimić pokreće i drugi časopis, »Juriš«, kojega su izišla tri broja, no niti ga izdaje niti piše sam, a suradnici su mu Krleža, Nika Milićević, A. H. Žarković, pa čak i Vladimir Nazor.

Pored naznačenih sukladnih pokazatelja »zaokreta«, u Šimića se posve nemotivirano, kao očiti acte gratuit (bezrazložni čin), zbio i zaokret fonemske i fonetske naravi, koji zadire u jezični sustav: jat je u pisanju stao dosljedno ostvarivati kao e.

Pučki rečeno, on, dotadašnji matoševac, a Hercegovac i po mjesnom govoru i po svemu drugomu, dakle »tvrdi ijekavac«, odjednom odluči postati ekavac! Nije bio nipošto osamljen — znatan broj zagrebačkih pisaca počinio je, mahom s manjkave jezikoslovne naobrazbe, istu udvorničku gestu!

S ovoga je pak svijeta otišao prerano a da bi, poput drugih pravodobnih pokajnika, ispravio veliku »kolektivnu« budalaštinu. Tako je 1920. s tim izgovorom — nipošto kakvim drugim jezikom! — objavljena i njegova za života jedina izišla knjiga pjesama, Preobraženja.

Vrijeme je bilo prevratno, bezglavo, prepuno lažnih obećanja, fantazmagoričnih snova, budućnosnih tlapnja. Kao i uvijek, životna se zbilja i u tom pogledu vrlo brzo pokazala presudnom ispravljačicom, no za Šimića više nije bilo vremena. Stvar je kasnije s dosta uspjeha ipak ispravio mlađi brat

Stanislav, pa se Šimićeve pjesme i drugi mu tekstovi već od tridesetih godina naovamo objavljuju isključivo u skladu s hrvatskom fonetičkom normom.

Nakon izlaska Preobraženja Šimić je književnik od ugleda, no i zazora, jer je bio dokraja apodiktičan u tvrdnjama, prezahtjevan u književnim sudovima, preuzetan prema tradicionalnim veličinama, i nesklon dobrohotnijem ophođenju sa suvremenicima. Lako moguće da ga je u tome poticala njegova prijateljica Tatjana Marinić, učiteljica i aktivistica iz socijaldemokratskog krila onodobne mladeži a proto–jugo–komunističke fele, kasnija supruga partijskog čelnika Đuke Cvijića. Hercegovački fanatik književnosti, nipošto politike, dobrano već nagrižen svojedobno teško ili nikako izlječivom tuberkulozom, piše marljivo i mnogo, objavljuje u svim najvažnijim hrvatskim, ali i nekim srpskim časopisima, a pokreće i svoj novi, »Književnik«.

Glavnina njegovih članaka ogledi su estetičke naravi, kritičke snimke prethodnika i suvremenika, te polemičke zadjevice s nerijetko vlastitim istomišljenicima i suradnicima. Prgavi čistunac! Koncem 1923. znaci bolesti sve su očitiji. Ionako prekrhke građe, naočigled kopni i vene. Tih zadnjih godina, mahom iz zdravstvenih razloga, nakratko boravi u Šumeću kod Marinićevih, pa u rodnim Drinovcima, potom u bolnici u Dubrovniku i sanatoriju u Cavtatu.

Umire u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine, u dvadeset i sedmoj godini života, u tadašnjoj bolnici na Mirogojskoj cesti 4, u danas zapuštenoj jednokatnoj zgradi blijedoružičaste fasade, koja služi za odlagalište. Šimićevo umiranje u bijedi nije nipošto iznimka među umjetnicima. Prije će biti da spada u pravilo.

Djela Antuna Branka Šimića nastajala su između 1913. i 1925. godine, u rasponu životnih dobi od zrela dječaštva do predsmrtnih bdijenja.

Osim 48 pjesama u spomenutoj zbirci Preobraženja, u časopisima i listovima objavio je još oko 120 pjesama, iz kojih se i danas vidi (a tim je tragom, veli, uz pristanak tada još živoga brata pošao i Stanislav Šimić) koja su to prava pjesnikova izgovorna i pravopisna rješenja.

Osim pjesama, napisao je Antun Branko Šimić i nekoliko desetaka proznih djela (priča, ulomaka romana), jedan dramski prizor, te preko stotinu uporabnih književnih oblika (eseja, članaka, programa, estetičkih, memoarskih i polemičkih spisa, komentara, pisama i sl.). Kroz sve te tekstove provlači se Šimićev grčevito nesuspregnuti osobni stav, koji on brani logički postavljenim premisama, zakučastim silogizmima, nerijetko ishitrenim argumentima i dokazima, i prečesto zapadajući u pravdaško nadmudrivanje. Htio je, jednostavno rečeno, biti uvijek u pravu, pa i onda kad mu je za to nedostajalo stručne spreme i sustavnije izobrazbe; a i dobre volje, odnosno skeptičnosti prema samome sebi, kritičaru prijeko potrebne.

Prvo izdanje Šimićevih izabranih pjesama objavila je 1933. Matica hrvatska, a uredio ga je, uz Stanislavovu suradnju, Ivo Hergešić. Nakon još jednog izdanja iz 1950. (ur. Dragutin Tadijanović), uslijedila su 1960. Sabrana djela u tri sveska, što ih je, ovaj put sam, priredio Stanislav Šimić. Njima je 1963. uslijedio opsežan i do danas najmjerodavniji izbor iz djela u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga 99), a obavio ga je Jure Kaštelan. (Usput rečeno, Kaštelan je, prvi u Hrvata, 1970. u nakladi »Razloga« objavio stručnu monografiju o Šimićevu djelu.) Hoteći iz dotadanjih Šimićevih Sabranih djela ukloniti niz stručnih propusta (kritičke, tekstološke, navlastito historijske naravi), a i unijeti niz novopronađenih tekstova, 1988. su Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelčić, uz primjenu znanstvenih kritičkih i tekstoloških načela, objavili nanovo priređena Sabrana djela u dvije opsežne knjige, a svaka od njih obaseže preko 600 stranica. Mihanović je uredio I., a Jelčić II. svezak, koje su opskrbili nizom dokumentarističkih pomagala i objasnidbenih tekstova. To je dvosveščano djelo ponovno objavljeno 1998. prigodom stote obljetnice pjesnikova rođenja (naklada »Dom i svijet) te do danas slovi kao najbliže kritičkom i stoga mjerodavnom izdanju.

Pjesništvo Antuna Branka Šimića moguće je glede filološkog statusa koji proishodi iz pjesnikove prakse podijeliti na tri skupine, kakvoćom približno jednake poetičke i intelektualne nosivosti.

Te skupine (zanemare li se nacrti, fragmenti i skice iz ostavštine), tvore slavna Preobraženja, zatim Pjesme objavljene u periodici (1913–1924) te Pjesme objavljene posmrtno (1925–1960). No i izrazom i sadržajem one su poetički mahom istovjetne.

U popularnoj i pučkoj predodžbi Šimićev bi se povijesni prinos hrvatskom pjesništvu sastojao u uvođenju »slobodnog stiha«. Stih mu doista jest oslobođen naslijeđenih kompozicijskih stega, isključivo zato jer se »kompozicija«, dakle makrostruktura, nakon 1914. ni u nas ni u Europi uglavnom više ne gradi poglavito na kritičnoj razdiobi, na silabizmu, odnosno silabotonizmu, i na skladu eufoničnih dočetaka. Stih se naprotiv gradi kao ritmički više ili manje strogo (ne »slobodno«, osim kod loših pjesnika!) organizirana sintaktička cjelina, iznutra dinamizirana pravilnim dvodijelnim ritmom te inherentnim agogičkim govornim pomacima.

Šimićev se stih tako najčešće sastoji od dvosložnica i četvorosložnica koje se nižu »trohejskom inercijom«, a cjelinom su inače najjednostavnija ovjerena rečenica hrvatskoga jezika. Makrostrukturu, pak, bitno oblikuje geometrizam posebnoga tipa: cijelu pjesmu, s mogućeg (suvremenog!, današnjeg!) nereda i rasapa, »drži na okupu« okomica koja prolazi središtem svakog pojedinog stiha, bio on najkraći ili najdulji mogući. Stihovi su, dakle. centrirani oko zamišljene grafičke osi pjesme. Tako pjesma postoji kao nekakav planimetrijski objekt; ona je plošna, transparentna, kao plakat. (Ne izražava li tu sliku upravo prvi stih Krležine pjesme »Snijeg«?) To bi bio njegov osobni prinos secesijskom »ornamentizmu«, odnosno »estetskoj funkciji« poezije!

Alegorija »šume« s početka ovoga zapisa smislena je iz više motrišta, no za ovu je prigodu dovoljno uputiti na dvoje: Šimićevo djelo temelji se na trosmjernim, ne jednostavno jastvenim postavama lirskog govora, i na mnoštvu »velikih« tema usredištenih oko pet tematskih središta. A sve to u razmjerno malenu broju pjesama. Jedan kratak a grčevit život posvećen književnom oblikovanju, i samo njemu, postao je pohranom opće semioze svijeta. Svega se njegova pjesma takla, recimo to s Goetheom, »od neba, kroz svijet, pa do pakla«.

Trosmjerna postava, to znači da se Šimić ravnopravno izražava iz aspekta svoga ja (kadšto i »našega općeg« mi), iz aspekta prizivne upućenosti nekome ti (bližnjemu/bližnjoj, »čovjeku«, »ženi«, majci, Bogu), iz aspekta motrenja na neko objekt(iv)no pokazano to ili ono. Stroga deiktičnost spoznajni je odgovor na stvarnost stvari, koja je tih godina nahrupila kao otrježnjenje nakon idealističkoga europskog romantizma.

Sažimljući sve troje, Šimić dakle govori izjavno o sebi, upućuje propovjedni ili sućutni govor drugomu (bez mogućnosti obostrana komuniciranja), te opisuje virtualni i realno postojeći svijet.

Iscrpnija bi se tematološka analiza — a takva se, za razliku od dosadašnjih, reduktivnih, »pjesnički« intoniranih, difuznih, u slučaju A.B.Šimića poglavito ište, i hoće — jamačno usredotočila na pet rečenih središta. To su: tijelo, žene i siromasi, Hercegovina, ljubav, Bog. A iz svakoga se od tih središta u sve širim koncentričnim kruzima otvara put prema »rubu svijeta«. Naravno, te krugove nije moguće prevaliti, život je »kratki izlet«. No moguće je uputiti na njihovu beskrajnost, i na sve izvjesnije tragove »Boga ili ništavila«.

Neka budu samo naznačeni početni smjerovi moguće interpretacije:

Tijelo je ishodišno mjesto svekolikog životnog fenomena, no Šimić ga osjeća onako kako mu to nalaže zbiljsko stanje vlastite bolesti: »mene jedu bakterije«, veli. Tijelo mu se »krije od sunca«. Tijelo je (i u zbilji) krhko i lomno, a duša je njegov dio, ili jedno s njim. No, eto bar preobrazbe moje duše u lijepu prirodu, u njezin beskraj:

Moja je duša tamno golo jezero

u hladnom bijelom danu

Siromasi i žene društveni su okoliš. Od bližnjih, izuzmu li se zavičajne uspomene, Šimić vidi samo te dvije općenitosti. Jedna upućuje na jedinu društvenu realnost toga doba, druga depersonalizira ženstvo. Šimićevo jastvo prema ženi ne pokazuje afektivnog stava: njezin utjecaj na nj nije takve naravi da bi stvarao tipična duševna raspoloženja, primjerice nakon radosnih ili turobnih dana ili časova ljubavi. I žene spadaju u nekakav takobitak, koji je zaviješten preobraženjima. Nakon pitanja »Gdje su sada one žene« koje su lutajući svratile i u njegov život, odgovara:

Te žene sad su

zvijezde

Hercegovina, Šimićev zavičaj, pojavljuje mu se u imaginaciji tijekom cijeloga kratkog života, iz prostorne udaljenosti kakva je uspomenski odmak, odnosno, zemljopisna daljina. Zavičaj se izlaže kao niz oživljenih slika iz mladosti, zajedno s točno orisanim običajima, no sve se te slike nekakvim chagallovskim kovitlacom uzdižu u sumorno nebo, bivajući nizom apstraktnih znakova. Realistička Hercegovina pjesnikovim preobrazbenim postupcima postaje posve irealna. Posebice se to odnosi na tekstove kakav je »Pjesma jednom brijegu«, jer to »brdo« postaje neprobojna metafizička supstancija: neko esse essendi, oko spoznaje kojega se uzalud trsi ljudski um:

Ja umrijet ću. Brijeg se ne će maći,

ta plava skamenjena vječnost.

Ljubav se u predočenu krugu očituje u svojoj naturalističkoj prirodi a bez naturalističkih trivijalnosti. To je uostalom stilska posebnost ekspresionizma. Šimićeve pjesme tipa »Ljubav«, »Ljubomora«, ili »Zavodnik«, »Zavedena«, i niz sličnih, ikoničnom tvrdoglavošću oslikavaju neke tipične prizore ljubavničkog ophođenja. No prepoznatljivi u svakodnevici, suptilnim se Šimićevim jezikom uzdižu do veličajnih slika oslobođenih spolnosti. Ljubav uvijek posljeduje nesretnim događajem, nekom vrsti neuspjeha. No iz tog se neuspjeha rađaju stihovi možda najljepše Šimićeve pjesme, »Povratak«:

Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

Bog, konačno, stalna je opsesija Šimićeva pjesništva. I to na dva načina. Bog kao odsutnost, i Bog kao nespoznatljiva metafizička onkrajnost. Pojavljuje se jednostavno kao transcendens.

Intelektualac svojega doba, doba poraza svih plemenština, ni Šimić nije mogao prečuti Nietzscheovu dijagnozu o smrti Boga. Pjesma »Prazno nebo« izričito se očituje o tom događaju:

K Bogu izgubismo pute.

Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

No biće zabrinuto za smisao ljudskog opstanka ostavit će i pjesmu »Nađeni Bog«. A u njoj se veli:

Ne traži Boga mišlju, u praznini

u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi...

Bio je jamačno onaj, koji Stvoritelja nije htio spominjati uzalud. A to i jest jedini način na koji pjesnik o Bogu može govoriti. S pouzdanim neznanjem, i s dubokom vjerom.

Nad svim tim mutnim svijetom Antuna Branka Šimića, nad ljudskim nesrećama, nad njegovom vlastitom bolešću i nad procesom uminuća, nad ljubavlju koja se očituje samo izvanjski, nad mnoštvom ljudi koji idu iz nesreće u nesreću, pa i nad sjenovitom mišlju o nespoznatljivu Bogu, nad svime time nadvija se neka svijetla zvijezda, riječ koja se u Šimića stalno vraća, riječ koja je rekurentna, stalno navratna; riječ koja je ključna u metafizičkom, ne u pukom filološkom smislu. U Šimićevim pjesmama zvuči posebnom ljepotom. I nema je nigdje drugdje.

Ante Stamać