SKROVITO MJESTO

SKROVITO MJESTO

Očuvanje prostornih resursa, humana dimenzija koja se očituje u pristupačnosti arhitekture, senzibilitet za locus i detalje koji je spasio skandinavski modernizam od upadanja u simplificiranu šablonu, samo su neki od elemenata prepoznatljivih u djelovanju islandskih arhitekata u proteklo desetljeće i pol

All the modern things, like cars and such

Have always existed

They’ve just been waiting in a mountain

For the right moment…

It’s their time now…

(Björk: The Modern Things)

Tragajući za identitetom mjesta koji određuje nordijsku arhitekturu, Christian Norberg-Schulz u knjizi Nightlands: Nordic Building kao karakterističan element ističe fragmentarnost, nezaokruženost krajolika koji kao da je neprestano u procesu nastajanja: »Zemlja se ne sastoji od jasnih masa i odijeljenih prostora; ona je raspršena kao ulomak i beskonačno ponavljanje. (…) A građevine gube mnogo od svog figuralnog dojma; kuće leže razasute i skrivene.« Krajolik sa čijom se veličanstvenošću i dinamikom može natjecati malokoji ljudski artefakt, uz relativnu geografsku izoliranost zbog koje se na većini područja jedva i raspoznaje arhitektonski razvoj od srednjega vijeka do modernih vremena, glavni su razlozi zašto će Island – u kolektivnoj svijesti poznat po gejzirima i Björk – u malo koga pobuditi asocijacije na arhitektonsku baštinu. Čak ni Norberg-Schulz, koji u navedenoj studiji iscrpno analizira elemente povijesne i suvremene gradnje u drugim skandinavskim zemljama, ne spominje ga ni jednom jedinom riječju. U tome nije iznimka, jer većina povijesnih pregleda skandinavske arhitekture Islandom se bavi, u najboljem slučaju, vrlo usputno.

Možda su mimo Islanda prohujale razvojne faze europskog grada i možda u Reykjaviku (još) nema arhitektonskih megazvijezda koje bi privlačile medije, ali teme kojima se u novije doba bavi islandska arhitektura nipošto nisu nezanimljive, a još manje ograničene na područje dalekog sjevernog otoka. Poigravanje rječnikom moderne i tradicionalne arhitekture, očuvanje prostornih resursa, humana dimenzija koja se očituje u pristupačnosti arhitekture, senzibilitet za locus i detalje koji je, prema opće raširenu mišljenju, spasio skandinavski modernizam od upadanja u simplificiranu šablonu, samo su neki od elemenata prepoznatljivih u djelovanju islandskih arhitekata u proteklo desetljeće i pol.

Tvrdnja o odsutnosti arhitektonskih celebrityja zapravo je netočna uzme li se u obzir da je Reykjavik na svom prostoru ugostio i jednoga od četiri evanđelista europske moderne arhitekture – riječ je dakako o Alvaru Aaltu, koji 1965. na obali gradskog jezera Tjörnin projektira kulturni centar skandinavskih zemalja. Nevelika građevina sadrži galeriju u podrumu te knjižnicu, koncertnu dvoranu i kafić u prizemlju, a horizontalnim volumenom i blago valovitom krovnom linijom skladno upotpunjuje prostor ravnice na južnoj strani jezera. I u unutrašnjosti su gotovo svi prepoznatljivi elementi Aaltova izričaja, od zaobljenih formi, prirodnih materijala, estetiziranih detalja (arhitekt je dizajnirao police u knjižnici, kao i namještaj u kafiću) i dojmljiva tretiranja svjetla koje u predvorje prodire kroz redove okruglih svjetiljka na stropu. Ovo manje poznato djelo velikog arhitekta uskoro bi moglo doživjeti i nadogradnju. Naime, u proljeće 2007. novi ravnatelj kulturnog centra najavio je osuvremenjeni program koji će zahtijevati i novi prostor, a sve eventualne preinake trebale bi biti izvedene u dogovoru s Akademijom Alvara Aalta u Helsinkiju.

Društveni odnosi svojstveni skandinavskim zemljama uvelike određuju i interpretaciju njihove arhitekture, koja se često percipira kao prisna i nepreuzetna. To vrijedi i za Island, zemlju od tristotinjak tisuća stanovnika s jednom od najstarijih europskih demokracija (10. stoljeće), gdje je uobičajeno visoke dužnosnike susresti dok čekaju u redu u banci. Nije stoga pretjerano ustvrditi da je utjelovljenje takve društvene tradicije nova zgrada islandskog parlamenta u Reykjaviku, podignuta 2002. prema projektu studija Batteríiđ. Godine 1880. Ferdinand Meldahl, ravnatelj Umjetničke akademije u Kopenhagenu, projektira u Reykjaviku palaču parlamenta sazdanu od rustičnih bazaltnih blokova u stilu renesansnoga historicizma. Zgrada je 2002. proširena, a glavni ulaz premješten u novoizgrađeni aneks koji je s postojećim korpusom povezan staklenim hodnikom. U novi servisni objekt smještene su konferencijske dvorane, restoran i kuhinja. Skladnom geometriziranom kompozicijom bazalta i staklene opne, kombinacijom tradicionalnoga i suvremenoga, masivnosti i lakoće, rustike i sjaja, novo krilo palače pravi je štreberski, ali zato ništa manje uspio primjer suvremene interpolacije. Tamni kamen preuzima ulogu vizualne poveznice između starog i novog dijela, dok staklo označava suvremenost, a ujedno simbolizira transparentnost zakonodavne institucije. Ovdje je možda zanimljivo spomenuti da je na službenim mrežnim stranicama islandskog parlamenta znatno više prostora posvećeno vrtu iza zgrade, inače prvom javnom parku u Reykjaviku (1893), no spomenutu arhitektonskom proširenju. Možda se ovdje netko poput Jencksa može obrecnuti na ubitačnu ljubaznost, ali opresivna socijalna odgovornost skandinavskoga društva koja, između ostaloga, tako ljubomorno čuva i promiče hortikulturne objekte kao povijesne spomenike, čini se ipak privlačnijom opcijom od samovoljne izmjene urbanističkih planova, betonizacije obale i sličnih prostornih problema koji uveseljavaju tranzicijsku svakodnevicu.

Ako novi aneks parlamenta djeluje kao da se gotovo sramežljivo odnosi prema postojećoj situaciji (zaista i jest uvučen nekoliko metara od linije glavne zgrade), za gradsku vijećnicu u Reykjaviku ne bi se moglo ustvrditi isto. Realizacijom te građevine 1992. povijesni centar grada dobio je dojmljivi landmark koji, u gradu čudesno lišenu monumentalnosti, jedinu pravu konkurenciju ima u dominantnu i sveprisutnu tornju crkve Hallgrímskirkja. Iskorakom iz uobičajenog urbanoga mjerila može se objasniti nezadovoljstvo javnosti, prosvjedi, pa čak i prijetnje s kojima su bili suočeni arhitekti nakon objavljivanja projekta. Građevina se unatoč tomu pokazala više nego uspješnom, između ostaloga i u smislu urbane funkcije, upisujući velikim slovima imena autora u preglede suvremene europske arhitekture.

Nakon što su 1987. pobijedili na natječaju za vijećnicu, Islanđanka Margrét Harđardóttir i Englez Steve Christer, partneri i u privatnom životu, osnovali su arhitektonski ured Studio Granda, čiji ugled danas nadilazi granice Islanda. Taj je mali biro primio brojne nagrade, nominiran je za European Union Prize for Contemporary Architecture Mies van der Rohe, a projekti su im uvršteni u publikacije o suvremenoj arhitekturi 40 Architects Under 40 i Atlas of Contemporary World Architecture. Sindrom one-hit wonder Studio Granda su nakon izgradnje vijećnice izbjegli zahvaljujući brojnim uspješnim realizacijama, među kojima su u Reykjaviku najpoznatije zgrada Vrhovnog suda (1993–1996), parkiralište i park oko šoping-centra Kringlan (1999), Muzej umjetnosti (preuređena skladišna zgrada iz tridesetih godina prošloga stoljeća, 1997–2000) te kuća za odmor Valhalla na jezeru Thingvallavatn u blizini grada (1999–2003).

Gradska vijećnica na sjevernoj obali jezera Tjörnin položajem i dimenzijama svjedoči o važnosti ustanove koju predstavlja, dok istodobno i kompozicijom i elegantnom konstrukcijom otklanja svaki dojam nametljive impozantnosti. Otvoreno komunicira s gradskim prostorom i jednostavnim, ali efektnim postupcima naglašava međusobnu integraciju grada, arhitekture i jezera. Sastoji se od dvaju vodoravno položenih volumena razdvojenih (ili spojenih?) umjetnim jezercem: u južnom su dijelu smješteni uredi, a u sjevernom vijećničke prostorije. Zgrada je sagrađena od pjeskarenoga betona, a o vrhunskoj kakvoći materijala i izvedbe, koju arhitekti s pravom ističu, svjedoči činjenica da se i nakon petnaestak godina na pročelju ne zapažaju nikakvi tragovi oštre, vlažne i prevrtljive islandske klime. U skladu sa zamisli otvorenoga demokratskog društva, vijećnica je smještena tako da joj se može pristupiti s triju strana (četvrta gleda na jezero), a ulaz nije izdignut na stubama, nego se nalazi na razini ulice, čime je izbjegnuto monumentaliziranje ulaza i pristupne osi karakteristično za zgrade javne uprave. »Ova zemlja nikada nije imala želju ili potrebu nikomu pokazivati mišiće; jedina borba koju je vodila bila je s krajolikom i prirodnim elementima. To smo pokušali uhvatiti i odraziti u duhu zgrade«, piše Harđardóttir u eseju A cold view, gdje kroz prizmu vlastite arhitekture analizira kako su u islandskoj kulturi dihotomije poput one priroda-civilizacija ili niža-viša klasa daleko manje izražene nego u drugim zapadnim kulturama. Najslikovitiji je element čitave arhitektonske kompozicije zid od lave obrastao mahovinom koji se proteže duž umjetnog jezerca između dviju građevina.

Ako se gradska vijećnica velikim dijelom temeljila na rječniku europskog modernizma, u prikazu zgrade vrhovnog suda istih autora »Architecture Today« se poziva na Jamesa Stirlinga i Franka Gehryja. Volumen zgrade se zatvara, forme postaju nepravilnije, a boje naglašenije. Zgradu od susjednoga klasicističkog zdanja bivše Nacionalne knjižnice dijeli maleni park kroz koji se pristupa glavnom ulazu. S dviju strana okružena je drugim reprezentativnim zgradama, dok je na četvrtoj, zapadnoj strani otvorena prema oceanu. »Vanjska ovojnica zgrade je kao otisak unutarnjeg i vanjskog prostora koji na nju djeluju«, tumači Margrét Harđardóttir nepravilne linije, pri čemu onomu tko je posjetio Island uopće nije teško zamisliti kako se fasada uvija pod nemilosrdnim šibanjem vjetra s oceana. Ovaj put odabrani su tonovi zemlje, bazalt i zeleni kristalinski kamen te patinirana bakrena oplata koja podsjeća na valoviti lim kojim se na Islandu oblažu kuće radi zaštite od vremenskih nepogoda. Na nižem, istočnom kraju zgrade smješten je maleni krovni vrt s mahovinom i lišajevima. Paralela sa Staatsgalerie Jamesa Stirlinga u Stuttgartu može se naći u rampi koja od ulaza vodi prema sudnicama na gornjim katovima čineći središnji element oko kojega je organiziran sav unutarnji prostor.

Upravo projekti Studija Granda nedvojbeno pokazuju u kojoj je mjeri današnja islandska arhitektura, koliko god to zvučalo otrcano, uspješan spoj globalnog i lokalnog, odnosno prostornog i društvenog konteksta, suvremenih trendova i tehnoloških mogućnosti. »Island nema duboko ukorijenjenu povijesnu arhitekturu kao što je klasična arhitektura koja opsjeda Europu; nema ni establishment koji je odgovoran za usmjeravanje i podučavanje arhitekture«, piše Margrét Harđardóttir. »Islandski studenti arhitekture, koji na studij putuju u inozemstvo, tako silom prilika otvorenija uma proučavaju načela koja im se predaju u zemljama-domaćinima. (…) Možda nepoznavanje povijesne discipline daje određenu slobodu i u tom smislu može biti kreativna snaga; jednom kad se zna da nešto postoji, nema više snažne potrebe za istraživanjem, čak ni za preispitivanjem.«

Ana Vukadin