Sapienti sat!

Slavna skupštino! Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. Kao da nisu morale tolike kulture propasti, da možemo mi uživati i razvijati plodove umrlih genija i napore minulih vjekova.

Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća — baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksusom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena. Slavljeni su pobjednici u šakačkom boju, crnci–bokseri, a junake misli i duha »die Ritter vom heiligen Geist« drže potomcima viteza Don Quijota. Vješti udarac glavom kod nogometa ima veću vrijednost, nego misao učenjakova, koja kao munja razdire tminu tajna prirodnih. Ili su i vitezovi duha od nužde, od krvave nužde, pošli kramarima u službu, na kuluk — il po našem na klaku — za kruh svakidašnji.

A knjige? Knjige su neko vrijeme ljudi kupovali. Sve se bilo do grla zasitilo krvi i svatko je čeznuo za nečim višim, čišćim i duševnijim. Oni, koji su dosta teško kupili knjigu, tražili su je da se odmore, da odahnu dušom. A oni, koji su imali suviše novaca, nabavljali su je, da se pokažu, kako i oni imadu dušu, ili bolje, da pokažu, da i oni imadu zlata.

Ta su vremena prošla. Koji knjigu trebaju, sad je gotovo i ne mogu kupiti. Plaće su inteligentnijim slojevima sramotno niske, osobito ako su u državnoj službi, a bogatašu više ne treba glumiti neki interes za kulturu. Lakše je njima uživati u užicima tijela. Duše i onako malo tko danas još ima, a ako ima, na teret mu je i služi za porugu.

Knjige, naši najbolji prijatelji, tako su skupe, da ih oni, koji ih trebaju, ne mogu nabaviti, a oni drugi ih ne trebaju.

Ovih dana sam tražio među tima mojim tihim prijateljima, među knjigama iz ljepših vremena, neki zakon. Ja moram naime najveći dio svog života čitati zakone. To mi je zvanje. I došla mi je u ruku kao susjeda nekog tumača kaznenom zakonu, stara knjiga, koja je uvijek mlada i uvijek lijepa. Knjiga, što se s jednakom ljubavi čitala i u kazematama šliselburškim i na dvorovima carskim i kraljevskim, i u kolibama eskimskim i u slanim pustinjama turkestanskim — »Sveto Pismo«.

Listajući knjigu našao sam u Poslanici prvoj apostola Pavla Korinćanima (15., 36) ovo mjesto: »Bezumniče, ti što siješ, ne će oživjeti, ako nije prije umrlo«.

Treba posijati sjeme, da nikne plod, crno mrtvo sjeme, da nikne zlatni živi plod. Treba zasijati u zemlju.

Tako, što mi hoćemo, da bude jednom pšenicom bjelicom, koja nas hljebom hrani; da bude lipom u granama, s koje će pjevati ptice i mirisati slatki cvijet i sjati zvijezde, moramo zasijati sjeme u zemlju. U našu zemlju. I naše misli i naša srca i naši životi treba da se polože u zemlju, valja da prestane biti samo našima. Zemlja ih mora zagrijati, da ne uginu bez svrhe u ovom dalekom tuđem svijetu kao sjemenka, koju raznesu vjetrovi pustinje — nego da nam pruže ili šarenilo cvijeća ili hladovinu krošnje ili punoću bujnog ploda.

Tako i mi, ako hoćemo, da nam se misli vinu u ono plavetnilo neba, valja da se najprije vratimo k zemlji. Onda će i naše sile ko Anteju porasti.

Vjerujemo, da ima drugdje žarčeg sunca, nego što je naše, sretnijih naroda, nego što je naš, dopuštamo, da druge književnosti imaju velikane, koje mi nismo dostigli u umjetnosti, kojima naša nije premica, ali srce ničije ne bije nama tako, ne osjeća za nas tako, kao srce naše zemlje. A mi ga čujemo u svakom glasu materine riječi, u svakom stihu naše davnine i u šutnji kraljevskih kamenova u Solinu, u srcu naše domovine.

Ne tražimo budnica iz zaboravljenih dana, ni šarenih zdravičarskih fraza, hoćemo samo da osjetimo, da je ono, što je stvoreno, niklo kod nas, da je naše.

Ne moraju biti samo remek–djela.

»Iz grmena velikoga

lavu izać trudno nije«.

U malim narodima nema mnogo genija. Ljepše je meni djelo manje apsolutne vrijednosti, ali iskreno, nego silne riječi o velikim osjećajima, što lažu.

Ništa ne treba prezreti. Nije nebo krasno samo svojim zvijezdama stajačicama — suncima, i mnoštvo sitnih zvjezdica ljepotu njegovu povećava. I u vrtu mnoštvo sitnih skromnih cvjetova daje ljepoti vrta punoću i živost. Tako i u književnosti. Bore se uvijek stilovi i smjerovi. I svaki noviji, moderniji hoće da bude bolji od prijašnjega, a možda i jest, jer donosi nešto lijepo i novo. Ali nijedan neka ne sudi odviše strogo, možda će za godinu, dvije i on biti suđen, star i zaboravljen. A vrijednost će se svakome tek onda vidjeti, kad ga više ne bude, kad ostanu samo djela, koja živu i dulje od posljednje mode. Treba da je prije već umrlo, što hoće da živi.

Zato i Matica hrvatska ne prisiže ni na jedan smjer, ni na jednu školu. Neka bude djelo dobro. I to je sve.

Dragutin Domjanić

Glavna skupština Matice hrvatske održana dne 1. srpnja 1923.