PREVODITI UGLAZBLJENO

PREVODITI UGLAZBLJENO

Da bi prijevod izmaknuo apstraktnosti i dobio tjelesnost, mora pokrenuti i usuglasiti više međujezika. Iz toga proizlazi niz poteškoća

Autor priloga spotaknuo se već pri prvom pokušaju da nađe odgovor na pitanje kako dobro i vjerno prevesti poeziju, pogotovu ako to znači prevesti poeziju iz glazbe jednoga jezika u glazbu drugoga jezika. On naprosto priznaje da ne poznaje ni jedan valjani naputak za to, iako se trudio doći do njega ispitujući dobre prijevode poezije, kojih, usput rečeno, nema mnogo u hrvatskom jeziku: svi koji se time bave mogu ih nabrojati na prste. Time ne želim obeshrabriti pokušaje prevođenja, poezija se prevodi i vjerojatno će se još prevoditi iako mislim da će prevođenje sve manje dovoditi u napast mlađe naraštaje. Umjesto dakle da izravno odgovorim, pokušat ću vas zadržati u ozračju prije postavljenih pitanja s malo podsjećanja na odnos pjesništva i glazbe u trubadura.

Problem prevođenja uglazbljene poezije postavlja se već od pitanja postanja pjevane poezije kao sofisticirano pitanje: što je bilo prije, riječ ili glazba. Svi su izgledi da se s njim završi kao s pitanjem o prvenstvu jajeta nad kokoši ili kokoši nad jajetom. Korisnije od spekuliranja stoga je obratiti se jednoj pjesničkoj tradiciji kojoj je pitanje odnosa riječi i glazbe bilo jedno od najvažnijih – trubadurima. Poznato je da je trubadur obično za riječi sâm pisao i glazbu, a taj redoslijed zadaća, to jest da pisanje teksta prethodi skladanju napjeva, može se zaključiti iz onih mjesta gdje trubaduri, u visokoj svijesti o svom poslu, izričito to kažu. Tako prvi trubadur, Guilhem od Poitiersa, s kraja 12. stoljeća kaže:

O pjesmi svojoj znam da vrijedi

svakom tko sluša je i slijedi,

u istu mjeru riječi sredih,

lijepo se poje,

krasno li verse rasporedih,

divota to je.(prev. Željka Čorak)

Srediti riječi njihovim raspoređivanjem u istu mjeru, nije li to korak prema glazbi jer se time postiže da se lijepo poje. Napominjem da trubaduri za glazbu ili napjev rabe riječ so, što u prvom smislu znači zvuk. Trubadur Marcabrú opisuje jednostavno svoj posao: »Pax in nomine Domini! Marcabrus pisa, uglazbi, čuj što govori...« Za Jaufréa Rudela glazba, reklo bi se, ima prvenstvenu važnost za pjesmu, zato što od valjane skladanosti proizlazi valjanost svih drugih sastavnica pjesme pa i onih čisto verbalnih:

Tko nč sklada za nj nije poj,

tko traži riječ zar pisat zna,

kako da mu se rima tka

ako ne znáde razlog njoj.(prev. Luko Paljetak)

Odnos između poezije i glazbe definiran je ljubavlju kao prvom pobudom trubadurskoga pjesništva. Najbolje je to iskazao Bernart de Ventadorn:

Nije čudno da ja pjevat znam

bolje od ma kôg drugog pjevača;

k ljubavi me više srce svraća,

nalog njen ja bolje usvajam

srcem, tijelom, umom, znanjem

i snagom, svim što u nju stavih;

toli prema njoj me ljubav plávi

da ni za što drugo ja ne hajem.(prev. Zvonimir Mrkonjić)

Da odnos riječi i glazbe nije samo funkcionalan, jer je pjesnik svjestan da glazba

riječima daje veći domet i nosivost smisla, trubadur je iskazao time što je odnos između riječi i zvuka precizno izrazio kao ljubavni. To doslovce proizlazi iz iskaza Bernarta Martěa:

Tako riječi svoje splićem

sa zvucima pročišćenim

ko što jezik i jezik su

u poljupcu zapleteni.(prev. Zvonimir Mrkonjić)

Prevođenje uglazbljene poezije postavlja se dakle kao uzimanje riječi iz jednoga ljubavnog odnosa i njihovo prenošenje u drugi odnos, gdje se one tog ljubavnog odnosa samo mogu prisjećati, jer se taj ljubavni odnos, u slučaju trubadurske poezije, ne može rekonstruirati. Sjetimo se koliko nam se prevedena poezija činila gola i bijedna bez okrilja glazbe. U prijevodu riječ je dakle o tome da se jedna izgubljena glazba nadoknadi novom glazbom, koja je nužno glazba neke druge vrsti.

Nije nikakva novost reći da u prevođenju nije riječ samo o dvama lingvistički različitim jezicima, jednom s kojega se prevodi i onom na koji se prevodi, nego da je u igri nekoliko prijelaznih međujezika, koji nam češće otežavaju, a rjeđe olakšavaju konkretnu zadaću razabiranja problema prevođenja. Ako su u pitanju stihovi koji su uglazbljeni, onda je glazba takav međujezik koji nam daje na znanje da je naša zadaća gotovo bezizgledna. Glazba prevodi riječi poletom napjeva, ona je izvedena iz riječi, pa ipak od njih je bitno drukčija. Ona je prijevod u drugu dimenziju u kojoj sve postaje konkretnije, kad se pokreti glazbe potencijalno projiciraju u pokrete tijela. Da bi se pokazao taj prijenos u drugo, trubadur je izvedbu često povjeravao svom žongleru, danas bismo rekli glasnogovorniku, koji je svoje tumačenje trubadurova teksta ostvarivao u nekom drugom prostoru i prigodi brinući se da im se što više prilagodi. (U tom smislu ni proširenje smisla riječi žongler u kasnijem značenju akrobatske spretnosti nije nam sasvim beskorisno.)

Da bi prijevod izmaknuo apstraktnosti i dobio tjelesnost, mora pokrenuti i usuglasiti više međujezika. Iz toga proizlazi niz poteškoća, od kojih možemo nabaciti samo nekoliko, opet unutar problematike prevođenja trubadurskog pjesništva:

l. Ustanoviti metrički uzorak prijevoda u odnosu na onaj prijevoda i odlučiti se na promjenu uzorka ukoliko se to prevodiocu čini potrebnim. Taj zahtjev osobito je težak jer drugi jezici, osobito okcitanski u slučaju trubadura, imaju drugu ekonomiju kazivanja nego što je to u hrvatskom. Luku Paljetku uspjelo je primjerice u više slučajeva (Ventadorn, Rudel, Alvernha) preslikati metričku strukturu izvornika, što nije razlog da se njegov prijevod zato smatra boljim nego da to nije učinio. Najčešće se događa da se u prevođenju s okcitanskoga stih prijevoda produži za jedan ili dva sloga.

2. Isto vrijedi za sustav rima i strukturu strofe, koji su u okcitanskom osobito složeni i mnogovrsni. Prevodilac se u tome pa i u drugim aspektima forme može odlučiti i na odstupanje od zahtjeva što ih postavlja izvornik, jer slijepo slijeđenje izvornika ne jamči uspjeh prijevodu. Prijevod se može udaljavati od izvornika do te mjere da postaje novim izvornikom, ali odgovor na to pitanje prepušteno je individualnoj ocjeni.

3. Prevođenje zahtijeva vjernost, ali i bijeg od svake doslovnosti. Ništa nije gore od prijevoda koji zadaje po prijevodu.

4. Pomirimo se napokon s tim da nije sve prevodivo. Ali i da ima prijevoda koji dokazuju suprotno. Morat ćemo se pomiriti s tim da prevodimo, koji put i bez izgleda na uspjeh. Kao što ćemo se morati pomiriti s tim da se može uvijek prevesti bolje i da to može učiniti netko drugi.

5. Nisam izrekao riječ inspiracija, od koje je inače zdravo uzdržati se. U asimptotskom približavanju dostižnom idealu prevodilac osjeti stanovitu nadahnutost, kada mu nešto krene i kad se, makar i nakon ogorčena rada, sve počne slagati na način koji nije racionalno objašnjiv.

Prijevod i prepjev. Što bi značila druga inačica, prepjev, nego sugestiju da se poteškoće prevođenja mogu premašiti većom vjernošću pjevu nego smislu.

Ipak, veće i potpuno oslobađanje pjeva u prijevodu moći će se dogoditi, ne bijegom od izvornog, točnog smisla, nego samo ustrajnijim i točnijim praćenjem značenja izvornika i iskorištavanjem svih mogućnosti parafraze ili, pohrvaćeno, prericanja. Mi govorimo o šansama da u slučaju poezije koja nije nikad bila uglazbljena stvorimo u prijevodu glazbu na jednom drugom jeziku, glazbu smisla preporođena hrvatskim jezikom. A to se u ponekad doista i događa.

Svoju početnu skeptičnu tezu mogu na kraju obrnuti pa reći: nije li idealni prijevod opet samo novi izvornik?

Zvonimir Mrkonjić