Prevladajmo ravnodušnost, vratimo razdraganost!

Prevladajmo ravnodušnost, vratimo razdraganost!

Nives Opačić, Hrvatski jezični putokazi. Od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.

S radošću smo dočekali još jednu knjigu Nives Opačić. Riječ je o knjizi Hrvatski jezični putokazi s podnaslovom Od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti, u kojoj su prikupljeni autoričini radovi nastali u proteklih trideset godina. Ta je knjiga stoga svojevrstan antologijski pregled njezina djelovanja. Većina radova objavljenih u knjizi nastala je nakon formiranja samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske, dakle u razdoblju od 1990. do 2006. Posebnu pozornost autorica posvećuje jeziku medija (Slušajući programe Radio-Zagreba, Mediji i hrvatski standardni jezik, Hrvatski novogovor u elektroničkim medijima) jer je sustavno tijekom godina pratila i jezik novina i jezik radija i jezik televizije.

Knjiga se ugrubo može podijeliti u tri cjeline. U prvoj autorica govori o lektorskome poslu (Tekst očima lektora, Lektorski zahvati u hrvatskim prijevodima beletrističkih tekstova, Primjeri homonimije u nekim slavenskim jezicima prema hrvatskom). Druga cjelina sadržava jezične savjete koje autorica shvaća kao pružanje brzih informacija, pa se zato oni nalaze na žutim stranicama. U tome su dijelu obuhvaćeni jezični savjeti na svim jezičnim razinama, od pravopisne (Balada o babarogi, Dalmatinac, Pas i pravopis, Zašto more malim slovom?), preko morfološke (Himalaja, Pridjevi u komparativu), leksičke (Bauljanje tereta, Civilizacijski – civilizirano, Po(d)sjetnica), tvorbene (Brigadirica, Novinarice ni od korova) do sintaktičke (Bojazan od prijedloga na, Interes za koga, zahtjev za što, Prijedlog kroz). Kao i uvijek autorica posebnu pozornost posvećuje uporabi anglizama u hrvatskome jeziku (Fast food i ostalo, Nadimak /govori o pogrešnome prijevodu engleskog nickname kao pseudonim/, Suport). Prethodna je knjiga Nives Opačić, Hrvatski u zagradama, gotovo u cijelosti posvećena unosu engleskih riječi u hrvatski jezik i prekomjernoj uporabi anglizama, a u ovoj se, novoj knjizi, o hrvatskome jeziku progovara na nešto drukčiji, ali jednako zaštitnički i znalački način. U trećoj cjelini autorica promišlja neke pojave u hrvatskome jeziku. Možda taj dio najbolje i opisuje podnaslov ovoga djela Od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti jer govori o strahu od standardnog jezika koji Hrvati osjećaju, o pidžinizaciji hrvatskog jezika pod utjecajem engleskog, o hrvatskome novogovoru. Knjiga je pisana razumljivo, jednostavno i pristupačno te će biti koristan priručnik i stručnjacima i laicima koje zanima hrvatski jezik i jezična kultura. U njoj se zrcali autoričino bogato iskustvo, jezično znanje i opća kultura, posebno poznavanje hrvatske književnosti, jer knjiga vrvi citatima iz djela hrvatskih pisaca.

Iako knjiga Nives Opačić Hrvatski jezični putokazi spada u kategoriju znanstvenih djela, zbog jednostavna i laka stila i opće pristupačnosti mogli bismo je kategorizirati i kao znanstvenopopularno djelo koje ima i neke karakteristike priručnika, tj. (pomoćne) sveučilišne literature prikladne npr. za izradbu studentskih referata i seminarskih radova. Iz vlastitog iskustva znam da knjige Nives Opačić studenti rado čitaju i izabiru kao polazišta za referate i prikaze.

Sjećam se referata održana, mislim, u Rijeci, u kojemu Nives Opačić staje u obranu maloga princa iz svih naših djetinjstava, maloga princa koji nije mali kraljević. U svojoj novoj knjizi ona staje u obranu ružnoga pačeta (a tako je naslov pripovijetki u prijevodu uspostavio njezin prvi prevoditelj na hrvatski – Josip Tabak), brani dakle ružno pače koje nije ružni pačić i objašnjava svu neutemeljenost preporuke jednog izdavača da se riječ pače zamijeni riječju pačić, tj. preporuke: »Izbjegavajte riječi pače i pile jer ih naši čitatelji smatraju srbizmima«. Zanimljiv je taj članak jer nas podsjeća na mehanizme koji su u pseudojezikoslovlju bili živi devedesetih godina proteklog stoljeća i dobro ih sažimlje u rečenici: »Pače je sumnjivo, najviše zato što se i do tada tako zvalo.« Ta vremena dobro opisuje dalje u tekstu: »Uopće, taj nazovikriterij da nešto nije hrvatski dobro samo zato što se upotrebljavalo i prije 1990. godine vrlo je nasilan i prodoran jer ga šire neznalice, a neznalice su uvijek nasilne, prodorne i grlate, pa ih se vjerojatno više i dalje čuje od onih drugih, tj. znalaca.« Riječ je o strahu od jezika, točnije o strahu od materinskoga, svojeg jezika, ili još točnije o strahu od standardnoga hrvatskog jezika. Članak Strah od jezika svakako je među važnijim člancima prikupljenim u toj knjizi. Autorica objašnjava taj strah kao posljedicu povijesnih prilika u kojima je dugo vremena hrvatski narod živio kao ugnjetavani narod. Strah od gubitka materinskoga jezika strah je od gubitka identiteta koji »tjera hrvatskoga izvornog govornika u stalno propitkivanje je li to što želi reći hrvatski dobro rečeno«. Donosi se iscrpan pregled povijesnih prilika kojima se objašnjava odnos izvornoga govornika prema njegovu vlastitu jeziku, a potom slijede, kako ih autorica naziva »primjeri straha« koje je marljivo sakupljala u razdoblju od 1990. do 2000. godine. Ti su primjeri npr. uporaba riječi djelatnik umjesto riječi radnik, pa i izraza djelatno vrijeme umjesto radno vrijeme »jer tako se sada mora«, izbacivanje riječi drug iz leksika i njezina zamjenom riječju prijatelj (»Kao da su drug i prijatelj isto«, komentira Nives Opačić pozivajući se na naslov romana Tri ratna druga), protjerivanje riječi hiljada i zamjena riječju tisuća (s tim je povezan i vic: Ma jesan ti već iljadu puta reka da se kaže tisuća), forsiranje sufiksa -telj pa i stvaranje novih riječi s tim sufiksom: ponuditelj, mislitelj, kupitelj. Novinarka u strahu od sufiksa -ka postaje novinaricom. Primjere straha autorica donosi na svim jezičnim razinama. Svoje jezikoslovne motive Nives Opačić objašnjava ovako: »Ipak, strah se prešućivanjem ne suzbija, nego samo pojačava. O toj temi progovaram upravo zato što bih željela da se u Hrvatskoj nađe više slobodnih, elokventnih, odmjerenih, kulturnih i kultiviranih govornika hrvatskoga jezika, koji će se svojim materinskim jezikom – i njegovim realizatorom, govorom – izražavati znalački, a pritom i uživati.«

Knjigu Nives Opačić treba razumjeti kao pokušaj vraćanja razdraganosti pristupu hrvatskome jeziku i služenju njime, kao putokaz ka zaboravljanju straha i prevladavanju ravnodušnosti. I na kraju ću još jednom citirati autoricu: »Nadam se da će rasprave pokazati kako sam na bogat, nediktiran, slobodan hrvatski standardni jezik gledala, a gledam i danas: prije svega pošteno, s velikom dozom kritičnosti, ali i iskrene ljubavi.« Najlakše ćemo ravnodušnost prevladati uspijemo li i sami tako gledati na svoj jezik.

Lana hudeček