Portreti nezavisnih žena

Portreti nezavisnih žena

Andrea Pisac, Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem, Algoritam, Zagreb, 2007.

Iako je Andrea Pisac prije šest godina u izdanju zagrebačkoga Studentskog centra objavila debitantsku zbirku priča Odsuće, sudbinu je te knjige nažalost proročanski obilježio njezin naslov, pa je zbog nemara i indolencije izdavača danas nije moguće pronaći ni u knjižnicama ni u knjižarama. No, s obzirom da je autoričinu novu knjigu objavio Algoritam, a brigu oko promocije preuzeo agilni Algoritmov urednik Kruno Lokotar, sudbina prethodne zbirke nikako se ne može ponoviti. Andrea Pisac u knjizi je sakupila dvanaest kratkih priča, tematiku kojih otkriva već sam naslov Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem. Međutim, osim ljubavnih odnosa kao tematske okosnice svih u knjizi objavljenih priča drugi dio naslova sugerira kako bi mogla biti riječ o svojevrsnu ženskom mačizmu u pristupu odabranoj tematici. Čitanjem se to pokazuje točnim.

Pozorni čitatelji novijih domaćih proznih knjiga mogli su zapaziti da mnogi hrvatski autori – poput Pintarića, Vadanjela, Koščeca, Prtenjače, Simića – pišu o muškim likovima koji više nisu nimalo macho, koji se ne libe iskazati emocije i priznati svoju ranjivost i nesigurnost, pa čak i zaplakati, u prozama sjetna i melankolična ozračja i izražene osjećajnosti. Muškarci u tim prozama nisu autoritativna glava obitelji, nego ravnopravni partneri koji ili žude za skladnim, nepomućenim ljubavnim odnosom, ili takav odnos, na svoju sreću, već žive. Dakle, moglo bi se reći da je riječ o, uvjetno kazano, slabim subjektima, što u slučaju junakinja Andree Pisac nikako nije slučaj. Za junakinje kratkih proza ona izabire jake ženske subjekte; to su sve odreda fakultetski školovane urbane intelektualke na pragu tridesetih; zaposlene, samosvojne i samostalne, ali često i osamljene, iako su sve već dio Para. Andrea Pisac naglasak stavlja na junakinjino samoostvarenje u odnosu prema drugome; njezina je zbirka zaokružena oko jakog zajedničkog koncepta koji se svodi na (ne)mogućnost ljubavi, bračnu rutinu i nezadovoljstvo, ali također i nezadovoljenost, što podrazumijeva tematizaciju ženske seksualnosti, odnosno narativizaciju autoerotizma kao posljedicu protagonističine frustracije izazvane raskorakom između željenog i dobivenog. Dakle, žena je ta koja analizira, ocjenjuje svoju vezu i donosi sud, odnosno izražava nezadovoljstvo, preuzima odgovornost i aktivno potiče pokušaj promjene, i to ne samo kad je nezadovoljna partnerom nego i u slučaju kad je svjesna svoje podložnosti, odnosno ovisna o svom mužu (priča Na dnu kantice). Riječ je o uspješnoj književnoj problematizaciji ženskosti i frustrirane emocionalnosti pri portretiranju nezavisnih žena ili onih koje nezavisnost nastoje ostvariti, pri čemu je posljednje u očitu kontrastu spram čiklitovske potrage za Onim Pravim, odnosno tematizacije nastojanja ostvarenja romantične ljubavi u uvjetima podređenosti, s dominantnim mužjakom kao predmetom žudnje.

Unatoč urbane ambijentiranosti i stvarnosne determiniranosti priča, autorica se usredotočava na realitet intimnosti, na analizu stanja i mikrozbivanja te dočaravanje atmosfere i propitivanje ženske seksualnosti, onkraj potrebe za socijalno-društvenom kritičnošću. Dapače, u priči Odustajanje od sebe autorica – na način blizak Rajku Grliću iz njegova filma Samo jednom se ljubi ili pak srodno Makavejevu u njegovu kontroverznom i zabranjivanom WR: Misterije orgazma – ironizira mušku zaokupljenost politikom, koja seže tako daleko da političke rasprave i parole muškarcu ne silaze s usana čak ni za seksualnoga čina. Premda je većinom riječ o mučnim ozračjem obilježenim književnim ekspedicijama u područje ljubavnih jada, još je nekoliko priča oplahnuto ironijskom duhovitošću. Ponajviše se to osjeća kod triju priča koje tematiziraju brodolom jednoga bračnoga para – u trima zasebnim proznim cjelinama autorica retrospektivnom naracijom prikazuje tri različite faze disfunkcionalne bračne zajednice Sonje i Ogija, krećući od pozicije potpunog potonuća bračnog broda u priči Drkadžija, preko prikaza trenutaka kada se bračni brod opasno naherio i ljulja li se ljulja (u priči Netko mora biti žena u ovoj kući), pa sve do priče Naše bračno putovanje, koja na duhovit način daje naslutiti lošu sudbinu netom prstenovane veze.

Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem ispostavlja se zbirkom kvalitativno ujednačenih i fino strukturiranih priča, koje, zbog stanovitih ponavljanja, ipak bolji dojam ostavljaju svaka pojedinačno nego čitane sukcesivno, zbirno ukoričene. Budući da je riječ o konceptualnoj, tematski zaokruženoj zbirci, ostaje nam vidjeti kako bi se Andrea Pisac uspjela snaći u drugom pripovjednom modelu (odnosno žanru) ili, što bi bilo još zanimljivije, u nekoj drugoj temi. Odnosno, hoće li se othrvati opasnosti automanirizma, natruhe čega su i u ovoj knjizi vidljive, ali bitno ne umanjuju vrlo dobar ukupan dojam.

Božidar Alajbegović