Pomađareni Marul

Pomađareni Marul

Marko Marulić, Zsuzsánna, Jeruzsálem városának panasza, Imádság a török ellen, prev. Lőkös István, Eötvös József, Budimpešta, 2007.

Više od svih anketnih kritičarskih zanovijetanja u našoj javnosti o Marku Maruliću njemu u prilog kao istinskom pjesniku govore prijevodi Judite, karizmatičnog djela hrvatske književnosti: od 1991. pa do danas taj je spjev prepjevan na engleski (jedna cjelovita verzija i jedna većeg broja ulomaka), mađarski, talijanski, francuski te na španjolski i litavski jezik djelomice. Najnoviji je prepjev na češki (I. pjevanja) u antologiji hrvatske poezije Dušana Karpatskoga (Prag, 2007). U talijanskoj, poglavito, ali i u francuskoj, stručnoj periodici Judita je prosuđena kao vrhunsko djelo biblijsko-vergilijanske epike na razmeđu srednjeg vijeka i renesanse. Upravo ta dimenzija Marulićeva pjesmotvorstva motivirala je prevoditelje na razne jezike da se prihvate u svakom pogledu teška posla, jer riječ je o starohrvatskomu i čakavskom tekstu izvornika, napisanu prije više od pola tisućljeća.

Zadovoljstvo nam je ustanoviti da se ta sklonost transponiranja Marulićevih hrvatskih stihova nastavlja. Nakon Judite, čini se, došla je na red Susana, drugi Marulićev spjev, epilij, starozavjetnoga sadržaja i također izrazitoga pjesničkog naboja. Inertna naša publicistika, kada je u pitanju drevna hrvatska književna kultura, nije ni zabilježila da je Vladimir Bubrin iz Toronta, inače hrvatskoga podrijetla, cjelovitu Susanu preveo na engleski jezik. Njegova je verzija prvo izdanje doživjela u godišnjaku »Colloquia Maruliana« XVI (Split, 2007, str. 219–238), jer će biti uz izvornik objavljena u zasebnoj knjizi. Profesor Bubrin, raščlanjujući postupak prevođenja, tvrdi da »senzibilitet prema geniju jezika na koji se prevodi čitanje Marulićeve poezije iz XVI. stoljeća može nadići granice povijesne znatiželje te pokazati profinjenost složena pjesničkog diskursa i estetskog uspona« (o.c., str. 218.).

No, nedavno nam je stiglo još jedno ugodno iznenađenje iz mađarskog Debrecena: István pl. Lőkös nakon Judite pomađario je i drugu Marulovu pjesničku miljenicu, Susanu. Taj sveučilišni profesor i akademik, štoviše, Susanu je, kao i Juditu, donio versifikatorskim oblikom jednakim izvorniku (dvostruko srokovanim dvanaestercima), koji je metrički vrlo složen i zahtjevan, kako znamo. Taj se postupak može ocijeniti pravim pothvatom, jer je Lőkös jedini među dosadašnjim prepjevateljima cjelovite Judite i Susane respektirao Marulićev izvorni metrički sklop.

Komparatist i kroatist sa sveučilišta u Debrecenu, nakon smrti profesora Charlesa Bénéa (Sveučilište u Grenobleu), sada je najproduktivniji i ponajmjerodavniji inozemni marulolog. Osim mađarskih verzija Judite (1981) i recentne Susane, on je u posljednjem desetljeću redovito sudjelovao na znanstvenim skupovima o Maruliću u Hrvatskoj i inozemstvu, ponudivši o njemu desetak zapaženih radova, među kojima se posebno ističu studije o Juditi. Stoga mu se jedna od kroatističkih knjiga studija i zove Od Marulića do Krleže (Književni krug, Split, 2003), u kojoj nahodimo na vrsne raščlambe strukture i komparatističkog aspekta Marulićeva najpoznatijeg spjeva.

Na kojoj je cijeni Marulić kao epik u Mađarskoj, Lőkösavom zaslugom, pokazuje činjenica da je Susana tiskana u uglednoj ediciji (Az Eötvös Klasszikusok), gdje joj, uz hrvatsku posestrimu Juditu, prave društvo slavna djela europske epike: Boiardov Bijesni Orlando, Aracuana Alfonsa de Ercilla, Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa, Goetheovi Hermann i Dorothea... Prepjev je popraćen opsežnom studijom o Maruliću kao epskom pjesniku, a uz Susanu u knjizi su i prepjevi dviju Marulovih antiturskih i domoljubnih pjesama, Tužen’ja grada Hjerosolima i Molitve suprotiva Turkom, također vjerni izvornom stihu oca hrvatske književnosti. Odulje bilješke omogućuju mađarskom čitatelju praćenje Marulićeva teksta, koje su mjestimično i njegove pobudne interpretacije, što je također prinos studioznosti i uporabivosti edicije. Valja pritom istaknuti da je Lőkös i autor prve verzije Tužen’ja na jedan strani jezik, dok je Molitva suprotiva Turkom dosad tek djelomice prevedena na francuski i španjolski, i to slobodnim stihom. Činjenice bjelodano govore da je István Lőkös razvidno bez premca glede prevođenja Marulićeve hrvatske poezije te da to čini samozatajno, iz ljubavi prema hrvatskoj literarnoj baštini, kojoj je splitski začinjavac začetnik (on je i autor opsežitih Povijesti hrvatske književnosti na mađarskom te antologije prijevoda tekstova iz te književnosti na svoj materinski jezik). U tome razgranatu i produktivnu radu nije išao za materijalnom potporom s naše strane, potpuno odan vlastitom kroatističkom poslanju i prijateljstvu između dvaju susjednih naroda, dugo povezanih povijesnim i političkim suodnosima.

U traduktološku prosudbu mađarskog prepjeva Susane, Tužen’je grada Hjerosolima i Molitve suprotiva Turkom nije mi se upuštati zbog objektivnih razloga (zbog nepoznavanja jezika-primatelja), ali mogu dojmovno oćutjeti pravilan ritam dvostruko srokovana dvanaesterca te utvrditi da prati stih po stih, što je već naznaka prevoditeljske odgovornosti. Sukladno tomu, neka mi na kraju bude dopušteno navesti jednu rečenicu iz popratnog pisma uz poslanu mi ediciju: »Kažu prijatelji, ovdje rođeni Hrvati, da sam uspio dobro prevoditi Marulića na arhaični tekst.« Ti prijatelji profesora Lőkösa nisu obični čitatelji Hrvati u dijaspori, nego kroatisti sa Sveučilišta u Budimpešti i Pečuhu, te njihov sud valja uzeti u obzir s primjerenim uvažavanjem. Nadamo se da će se mađarskim prepjevom Susane pozabaviti i neki hrvatski ungarolog.

Mirko Tomasović