PLANET RENESANSA

PLANET RENESANSA

U knjizi zadivljuju precizni opisi pojedinih spomenika i spomeničkih sklopova. Pelcove analize podsjećaju koliko je suvremeno čitanje arhitekture unaprijeđeno studijama Igora Fiskovića, Nade Grujić, Radovana Ivančevića, Vladimira i Predraga Markovića i čitave jedne nove generacije povjesničara umjetnosti. Možemo samo pretpostaviti u kolikoj su mjeri autorovi pogledi bili obogaćeni svakodnevnim kolegijalnim raspravama u njegovu Institutu za povijest umjetnosti. Pojedini dijelovi knjige doimaju se kao zaokružene monografije s nizom novih interpretativnih rješenja

Pojava monumentalne sinteze Renesansa Milana Pelca, u Ljevakovoj seriji Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, posebno je svečan dan te discipline. Riječ je o masivnu i raskošno opremljenu svesku od 670 tiskanih stranica, s valjda 800 kartica teksta i s isto toliko izvrsno probranih fotografija. Knjiga obrađuje nekoliko tisuća spomenika, artefakata i pojmova! S obzirom na to da je to prvi sveobuhvatni pregled toga razdoblja pisan perom jednog autora, njezina je velika vrlina što nije strukturirana problemski, nego tradicionalno, razvrstavajući uistinu golemu građu najprije po umjetničkim vrstama (gradogradnja, arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, zlatarstvo, oprema knjiga) i kronološki, te po najmarkantnijim protagonistima, ali s objašnjenjem socijalnog konteksta, tehničkih inovacija, uz čvrste estetske prosudbe. Završna poglavlja tretiraju univerzalno značajne eksportno-importne povijesno-umjetničke figure – niz prvorazrednih umjetničkih djela naručenih za domaće ambijente (slike Carpaccia, Tiziana, Tintoretta, Lotta, Bassana, skulpture Vittorije…) s jedne strane, i ulogu naših umjetnika koji su obilježili povijest umjetnosti u Italiji, Ugarskoj, Francuskoj i drugdje, s druge strane (Čulinović, Franjo i Lucijan Vranjanin, Medulić).

Pelc, razmjerno mlad, plodan stručnjak, uložio je silnu znanstvenu energiju da ovlada činjenicama čitave biblioteke knjiga, studija i često zabačenih priloga o umjetnosti možda najkreativnijeg razdoblja svih hrvatskih krajeva. Njegova knjiga istodobno kanonizira napore više generacija hrvatskih i niza uglednih inozemnih povjesničara umjetnosti, što je osobito uočljivo iz više nego skrupulozna citiranja. Otud se ova knjiga može uzeti kao state of art te discipline. Kako je Pelc svoj znanstveni ugled izgradio na nizu monografija kojima je u znatnoj mjeri proširio horizonte tradicionalne hrvatske povijesti umjetnosti (koncentrirane u prvom redu na arhitekturu, kiparstvo i slikarstvo), pišući primjerice o opusima zlatara i gravera Horacija Fortezze, grafičara i kartografa Natala Bonifacija, bakroresca Martina Rote Kolunića, sitnoslikara Julija Klovića, o tiskopisima Dobrića Dobrićevića (Boninus Boninis), o ikonografskim problemima renesansnoga slikarstva i ilustracijama renesansnih knjiga – mogao je ovu sintezu napisati, reklo bi se, neutralnim stajalištem, uspijevajući elegantno nadići niz još gorućih pitanja, poput genealoških razmatranja o prvoj renesansnoj arhitekturi i kiparstvu (Dubrovnik ili Šibenik ili Zadar), o stilskoj razdjelnici u gradnji šibenske katedrale, o ikonografiji trogirske Kapele... No, osobito je važno to što je on prvi put na istu vrijednosnu skalu s uzmorskom renesansom uvrstio zapravo golem, ma koliko fragmentaran, korpus renesansne umjetnosti sjeverne Hrvatske.

Ne zaboravljajući na koju adresu upućuje svoje djelo (studentima u prvom redu, zacijelo i inozemnom znanstvenom forumu), Pelc nije trošio vrijeme na debatiranje o naravi sama termina renesansa, koji kao da se još vodi pod fascinacijom Burchardtovom koncepcijom čitavog razdoblja, odnosno u pobuni medievista spram nje. Naime, sam je termin pod stalnim napadajima, pa ne čudi da je jedan od najutjecajnijih povjesničarskih časopisa preimenovan iz »Medieval and Renaissance« u »Medieval and Early Modern«, što sofisticiraniji povjesničari umjetnosti govore o Rinascimento i Controrinascimento, a za neke specifične prelazne slikarske fenomene 15. stoljeća o Rinascimento umbratile ili o Rinascimento eccentrico (od Roberta Longhija dalje). Da bi izbjegao nesporazume koji bi mogli proizaći iz stilske odrednice naslova knjige, autor »naglašava kako je pojam renesanse u njemu svjesno prihvaćen kao konvencija nepreciznog značenja« makar obuhvaća povijesno razdoblje od jednog i pol stoljeća, »koje se ne može pokriti jedinstvenom stilskom odrednicom«.

Za problem razgraničenja cijeloga razdoblja prema gotičkoj umjetnosti vjerojatno je indikativno što Pelc knjigu posvećuje uspomeni Cvita Fiskovića. Bilo bi to paradoksalno – s obzirom što se Fisković cijeloga života držao »slatkoće individualnih djela«, odbijajući ponude da se lati sinteze koju je zacijelo, barem za dalmatinsku renesansnu umjetnost, mogao bez velika napora napisati – da ta posveta nije duboki naklon patrijarhu naše discipline. Katkad se čini da čitava povijest nije ništa drugo doli razgovor oprečnih parova mišljenja: tako i dugogodišnji dijalog Ljube Karamana i Cvita Fiskovića oko niza konkretnih problema – od kojih je rasprava o stilu dubrovačke Divone instruktivna i danas – stoji u temeljima nacionalne povijesti umjetnosti. Razvijajući dinamičnu konstrukciju povijesti naše umjetnosti, Karaman joj je prvi pokušao dati i teorijski okvir. Njegove kategorije provincijske, granične i periferijske sredine – poput neke teorije magnetskih polja – prvi put su uspjele u isti krug okupiti sve čestice umjetnosti na tlu Hrvatske. Bio je to pokušaj tim važniji što se naša povijest umjetnosti do njega – nakon Eitelbergera, Jacksona, Freya, Folnesicsa, Venturija i drugih – nalazila u nekom centrifugalnom stanju, ovisna manje o unutrašnjim vezama i linijama, a mnogo više o vanjskim poticajima. Fiskovića je čekao teži dio posla: našavši se pred još beskrvnim vremenom bez imena i događaja, on je trebao izvaditi krštenice za čitave serije umjetnina i umjetničkih cjelina koje su sastavljale povijest umjetnost u Dalmaciji. Svojom metodom krenuo je za širim, tečnijim i prirodnijim ritmom povijesti, ritmom skandiranim stotinama malih imena iz svakodnevnih situacija domaće sredine. Karamana nisu zanimala prijelazna stilska razdoblja. A upravo na analizi tih međustilskih prevlaka Cvito Fisković uočio je neke najtrajnije specifične oznake domaće povijesti umjetnosti, što se posebno odnosi na njegovu definiciju »mješovitog gotičko-renesansnog stila«. Tim pojmom on je vrlo precizno mogao analizirati i vrednovati koegzistenciju stilskih suprotnosti koje se spleću u jedinstveni svjetonazor naše sredine, unutar dosta široka razdoblja. Tamo gdje je Karaman, poimajući stil kao povijesni entitet, vidio odmjenu dvaju pravaca, Fisković je uočavao simultanost motiva, harmonizacije, suprotnosti karakteristično za humanističku sredinu naše provincije: umjesto evolucije fiksirao je neko gotovo trajno psihološko stanje, davši mu svojevrstan entitet. Ne čudi, dakle, što je renesansa u nas do danas ostala nekako više u domeni povjesničara umjetnosti, dakako i povjesničara književnosti, a manje povjesničara samih, unatoč temeljnim knjigama Tomislava Raukara, Miroslava Bertoše, sada i čitava kruga oko Vekarićeva Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku (Zdenka Janeković-Römer, Nella Lonza, Slavica Stojan, Vesna Miović…), da spomenemo samo neke. Velika je pak zasluga Milana Pelca što je pokazao da je moguće preskočiti nevidljivu granicu između jadranske i kontinentalne Hrvatske pokazujući u kolikoj je mjeri – da upotrijebimo njegovu parafrazu Bialostockog – renesansa bila univerzalni jezik s lokalnim naglascima i, rekli bismo, s regionalnim dijalektima.

U knjizi zadivljuju precizni opisi pojedinih spomenika i spomeničkih sklopova. Pelcove analize podsjećaju koliko je suvremeno čitanje arhitekture unaprijeđeno studijama Igora Fiskovića, Nade Grujić, Radovana Ivančevića, Vladimira i Predraga Markovića i čitave jedne nove generacije povjesničara umjetnosti. Možemo samo pretpostaviti u kolikoj su mjeri autorovi pogledi bili obogaćeni svakodnevnim kolegijalnim raspravama u njegovu Institutu za povijest umjetnosti. Pojedini dijelovi knjige doimaju se kao zaokružene monografije s nizom novih interpretativnih rješenja. Primjerice, unutar zamašna poglavlja o kulturi ladanja, donosi sugestivne stranice o glasovitom, a desetljećima neshvatljivo zapuštenom ljetnikovcu dubrovačkog nadbiskupa Ludovika Becadellija na Šipanu, u kojemu je Don Pellegrino Brocardo naslikao galeriju slavnih renesansnih ljudi, nadbiskupove prijatelje kardinala Contarinija, Pietra Bemba, Girolama Fracastoro, Jacopa Sannazara i Michelangela. Poglavlje o gradogradnji, također, čitava je monografija unutar knjige.

Kao crvena nit provlači se, logično, niz upozorenja na karakteristično posezanje za antičkim temama i formama. Jasno, tu bismo mogli naći više signala nove senzibilnosti koji se podvlače ispod vremenske linije koju Pelc, opravdano, postavlja na 1450. godinu. Petar Kršava, opat zadarskog samostana Sv. Krševana, restaurirao je 1434. rimski slavoluk na zadarskoj Porta Marina, datirajući ga klasičnim komemorativnim natpisom, godinom II. olimpijade DLIII, pozivajući se vjerojatno na norme za zaštitu antičkih građevina koje je tada postavio Martin V, držeći svetogrđem njihovo uklanjanje ili oštećivanje, preporučujući čak rušenje građevina naslonjenih na same spomenike. Među tolikim takvim primjerima Pelc ističe i jedan osobito složen. Poznato je da je u sastav Dubrovačke Republike Cavtat / Epidaurum ušao kupnjom tek između 1419. i 1426. Nije, dakle, čudno što je povratak Epidauruma kao ishodišnoga mjesta državnog rodoslovlja Dubrovnika bio u to ranorenesansno doba praćen snažnim mitološkim razmatranjima. Jednako tako, Konavle, kraj kojem će biti namijenjena uloga žitnice Dubrovnika, postaje ono mjesto u Iliriku gdje se skrasio utemeljitelj Tebe Kadmo sa ženom Harmonijom. Na Snježnici poviše Konavala nalazi im se i grob. Bit će da prikaz Venere i Marsa na kapitelima glavnoga portala Kneževa dvora, upravo prema varijanti tebanskoga mita po kojemu su oni bili udruženi u zakonit brak iz kojega se rodila kći Harmonija (žena Kadmova), nije dakle nimalo slučajan, pogotovo jer su praćeni reljefnim prikazom putta koji sviraju, personificirajući harmoniju. Venera i Mars bili bi tako, uz Eskulapa, legitimni zaštitnici Dubrovnika. Grad bi preko njih ušao u srodstvo s Rimom, gdje su prikazivani kako stoje jedno uz drugo, u ulozi Enejine majke i njegova adoptivnog oca, kao zaštitnici rimskoga puka i kao mistični prethodnici julijsko-klaudijevske dinastije, dok poslije simboliziraju i slogu (tip concordia). Ali, rimsko podrijetlo ne traže i ne nalaze samo gradovi: imena zadarskih Tetrika i Civallellija, trogirskih Cepiona skrivaju imena starih hrvatskih rodova; rimske korijene zazivaju i Blagajski, Frankopani, Kurjakovići…

Dakako, našu antičku baštinu nije otkrilo tek renesansno doba. Nema grada na obali koji u njoj i s njom i doslovno nije živio. Spomenici poput slavoluka Sergijevaca u Puli i Dioklecijanova Peristila postat će univerzalnim uzorima, pa će splitski rimski barok u našu renesansu ući – ne nužno neočekivano – možda prije posredno, preko Firence, nego izravnim proučavanjem. Brunelleschi zacijelo nije osobno vidio Split, ali mu je jedan naš, još enigmatski discipulus, mogao prenijeti crtež peristilske arkature; a jedino je spliskim Peristilom mogla biti nadahnuta dugačka arkatura portika Spedale degli Innocenti – ishodišno mjesto firentinske renesanse. Jedan drugi Firentinac, Nikola Ivanov, naturaliziran u Šibeniku i Trogiru, ostvario je s kapelom bl. Ivana Trogirskog najelegantniju renesansnu građevinu izvan Toskane, a u Šibeniku je nastavio genijalno Jurjevo djelo. Originalnost šibenske katedrale ništa ne potvrđuje rječitije od činjenice da njezin crtež donosi Faust Vrančić u glasovitoj knjizi Machinae novae (1595), uz ogradu da je crta ne zbog toga što bi bila, s jedinstvenim kamenim krovom, njegov izum, nego stoga što je ukras domovine. Međutim, ako je Nikola uspješno i ponovio konstruktivna rješenja Jupitrova hrama (splitska krstionica), umjetničko značenje Dioklecijanove palače ostalo je za njega knjiga sa sedam pečata, veli, ne preoštro, Folnesics. Prvi koji je doista beskompromisno progovorio all’ antica bio je Trogiranin Ivan Duknović, najvažniji kipar kojeg smo imali. Bilo kako bilo, kultura renesanse na hrvatskoj obali ocrtana je djelima ovjerovljenim bezbrojnim arhivskim ispravama u kojima se spominju stotine domaćih majstora, dinastije kipara i graditelja, slikara i zlatara, sposobnih asimilirati svježe ideje i poticaje sa strane, sudjelujući svojim samosvojnim ostvarenjima u formiranju jadranske koine.

Čitavo to razdoblje markirano je brojnim nesretnim godinama. No nijedan poraz, nijedan pad nekoga grada i nijedna kuga nije bila usporediva sa slomom Bosne 1463. kojim su zauvijek poništeni višestoljetni napori da se uspostavi kulturno jedinstvo jadranske obale i kontinenta. Ma koliko stari dalmatinski povjesničari bili opravdano kritični prema mletačkoj upravi koja je čitav svoj teritorij uredila kao tvrđavu, uključivanjem u mletački Stato da Mar 1409–1420. godine, dalmatinski gradovi ušli su u okvir snažne, izvrsno ustrojene sredozemne države, tada u svom apogeju. Ako išta, uklonjena je mržnja između plemića i puka koja je u Zadru plemstvo svela na sedamnaest obitelji, stišali su se rodovski srazovi u Hvaru, Šibeniku, Splitu… U razdoblju mletačkog mira, koje je trajalo približno do 1470, odnosno do prvih većih turskih provala, udareni su temelji specifičnoj varijanti renesansne umjetnosti i književnosti u Dalmaciji. Neizbježna osmoza među tim jezičnim svjetovima (latinski, hrvatski i talijanski) često daje izrazitu notu izvornosti nizu djela humanističkih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredinama. Temelj na kojemu nastaju vrijedna djela renesansne arhitekture i kiparstva na hrvatskoj obali – poput šibenske katedrale i trogirske kapele blaženog Ivana, te Kneževa dvora u Dubrovniku – u novom je plastičkom govoru kojim je modificirana, zapravo pročišćena, struktura srednjovjekovnoga grada. Taj novi duh najbolje odražava kultura renesansnih ljetnikovaca, prije svega onih s dubrovačkoga područja, gdje dokumentirano postoje oko tri stotine takvih ladanjskih sklopova. Riječ je o fenomenu europskoga dometa.

Dubrovnik je u knjizi dobio zasluženo povlašteno mjesto. Grad je svoj apogej doživio 1500-ih godina, kada ga suvremenik Nic-colň Machiavelli uspoređuje s antičkim Rimom, Ate-nom, Aleksandrijom, Mle-cima i Firencom, a njegove legendarne utemeljitelje stavlja uz bok heroja kakvi bijahu Tezej, Aleksandar Makedonski, Eneja i Mojsije. U renesansno i barokno doba Dubrovnik je žarište humanizma, središte domaće slikarske škole (Lovro Dobričević, Nikola Božidarević); središte književne republike (Marin Držić, Junije Palmotić, Ivan Gundulić), na čijim je tradicijama u preporodno vrijeme 19. stoljeća oblikovan suvremeni hrvatski književni standard.

U knjizi se prvi put ravnopravno analiziraju i dometi renesanse u krajevima pod osmanlijskom vlašću, jer renesansa nije tamo živjela samo u ugraviranim arabeskama na oštrici handžara i na bjelokosti drški jatagana. Krvavom ironijom povijesti, pobjednik Husrev-beg, javljajući sultanu da je osvojio Klis, predlaže da podigne na ruševinama antičke Salone novi grad i kolonizira ga »herojima Islama«! No, o osmozi stilova koja se na osebujan način odvijala u tom prostoru tijekom dva i pol stoljeća, i gdje su se intenzivno dodirivali kršćanski i islamski duhovni pojasi, tek treba pisati.

Bilo bi zaista cjepidlačenje ovdje tražiti neki spomenik ili ime koji su preskočeni u ovoj sintezi koja će se, zacijelo, ažurirati novim izdanjima. Šteta je samo što tako golemu faktografsku građu ne prate razrađena kazala poput uzorno priređenih u Cambijevoj Antici, unutar iste serije sinteza. Knjiga Milana Pelca donosi upravo dojmljiv inventar hrvatske renesansne umjetnosti. Kada bi se preklopio s imenima i pojavama književne, znanstvene i socijalno-političke historije, dobili bismo enciklopediju hrvatske renesanse. Nitko je danas ne bi mogao bolje urediti od autora ove sinteze koju bi – ako ne i sve ostale knjige iz Ljevakove serije – trebalo što prije integralno prevesti barem na engleski. Njezino objavljivanje na internacionalnom knjižarskom tržištu moglo bi skrenuti pozornost široke javnosti na čitav sklop još nepravedno zaboravljenih kulturnih činjenica hrvatske nacionalne baštine koje još uvijek obavija scolarly black-out, a trebali bi biti integrirani kao poseban, distinktivan hrvatski prinos univerzalnoj povijesti europske civilizacije, s nizom samoniklih umjetničkih ostvarenja. U tome bi slijedila i na idealan način zaokružila kataloge triju zapaženih izložbi (Vatikan, Ecouen, Venecija), rezultate važnih restauratorskih kampanja i nekoliko važnih međunarodnih skupova kojima je u žarištu bila hrvatska renesansa.

Joško Belamarić

U prepunom atriju Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, što bi se možda moglo, kako se našalio Igor Zidić, nazvati i renesansom publike kad su posrijedi predstavljanja stručnih knjiga, u srijedu 20. veljače 2008, monografiju Milana Pelca Renesansa predstavili su Zdenko Ljevak, Tonko Maroević, Igor Fisković i Igor Zidić, a o knjizi je govorio i sam autor. Nakon što je direktor Naklade Ljevak najavio kako će do kraja iduće godine u istoj ediciji izaći još nekoliko važnih naslova, trojica su predstavljača naglasila kako je pred stručnom i kulturnom javnošću kapitalna znanstvenoistraživačka monografija, rad koji se oslanja na provjerene činjenice i spoznaje, kako Pelcovih prethodnika tako i sama autora. Izbjegavajući esejiziranje i ogoljeni interpretativni pristup bez pokrića vrlo složenom materijalu, Pelc je strpljivim i smirenim radom u četiri godine, pregledavši svu dostupnu povijesnoumjetničku građu in situ, između ostaloga i sam fotografiravši dio relevantne građe, vjerodostojno i uvjerljivo razdvojio bitno od manje bitnoga i/ili neprovjerenoga. Zbog vlastita shvaćanja cijeloga posla, tj. reda i sustavnosti u opisu, ali možda i zato što se u dosadašnjem svome znanstvenom radu nije bavio tzv. velikim renesansnim temama, Pelc je uspio na rijetko uspješan način sintetizirati razbacanu riznicu znanja o toj, upravo velikoj nacionalnoj povijesnoumjetničkoj temi.