Od lopoča do obojena polja

Izložba Od Moneta do Picassa – Zbirka Batliner (Monet bis Picasso – Sammlung Batliner), Albertina, Beč, 14. rujna 2007 – 6. travnja 2008.

Od lopoča do obojena polja

U tom pregledu umjetnosti od 1880-ih do 1960-ih kustosi su uspjeli zahvatiti sve ključne momente moderne umjetnosti, ukazati na razmjenu utjecaja među pojedinim umjetnicima, a pritom zadržati privatni karakter zbirke i učiniti vidljivim osobne preferencije kolekcionara

Već nekoliko mjeseci u bečkoj Albertini traje po mnogočemu zanimljiva izložba na kojoj je prikazan dio od ukupno petsto umjetnina što su ih supružnici Rita i Herbert Batliner ustupili toj ustanovi na trajnu posudbu. Široj javnosti izložba je zanimljiva ponajprije zbog činjenice da su na jednom mjestu izložena vrhunska djela moderne umjetnosti koja su desetljećima bila nedostupna s obzirom da je riječ o jednoj od najvažnijih europskih privatnih zbirki. Struci je izložba zanimljiva i s nekih drugih aspekata. Osim dobra postava kojim se nastojalo što jasnije ukazati na mijene u modernoj umjetnosti, bečka izložba svjedoči u kojoj mjeri privatni sakupljači mogu imati ključnu ulogu u oblikovanju i nadopunjavanju muzejskih zbirki, te u kronologiji trenutne i buduće sudbine same institucije.

Zvučan naslov izložbe nije, kako su mnogi možda pomislili, trik kojim se nastoji privući što veći broj posjetitelja, već sintagma od Moneta do Picassa ponajbolje opisuje sadržaj same zbirke i njome se željelo ukazati na privatnu narav kolekcije s obzirom da je godinama kronološki okvir unutar kojega su Batlineri sakupljali umjetnička djela bio između Monetovih Lopoča (na izložbi su pokazani Lopoči iz 1917–19, a ciklus je nastajao od 1899. do 1926) i Picassovih kasnijih radova iz šezdesetih. Kako bi javnosti na što bolji način prezentirali radove koji su ustupljeni Albertini i naglasili značenje koje posudba ima za ustanovu s obzirom da su se njome popunile praznine u stalnom fundusu, autor koncepta izložbe Klaus Albrecht Schröder i kustosice Christine Ekelhart i Maria Luise Sternath objedinili su novopristigle radove s onima koji čine ključne točke postojećih zbirki i nalaze se u vlasništvu Albertine. Djelima kronološki grupiranima i podijeljenima prema cjelinama – od impresionista preko postimpresionista do fovista, skupine Most, ruske avangarde, Plavog jahača, nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma, te pojedinaca koje ne možemo svrstati u -izme, a obilježili su umjetnost 20. stoljeća – autori izložbe vrhunskim su djelima Degasa, Cézannea, Matissea, Kirchnera, Maleviča, Kandinskog, Brancusija, Giacomettija, Bacona i mnogih drugih na dva kata bečke Albertine sumirali gotovo čitavu povijest moderne umjetnosti. U tom pregledu umjetnosti od 1880-ih do 1960-ih kustosi su uspjeli zahvatiti sve ključne momente, ukazati na razmjenu utjecaja među pojedinim umjetnicima, očitati svu slojevitost tih recipročnih odnosa, a pritom zadržati privatni karakter zbirke i učiniti vidljivim osobne preferencije kolekcionara. Zanimljivo je da postav izložbe počinje Monetovim Lopočima, a završava Rothkom i njegovim slikarstvom obojena polja. Upravo je Monet Lopočima i stalnim ustrajavanjem na jednome motivu doveo do ukidanja sižea kao ključne okosnice umjetničkog djela, a fokusiranjem na svjetlosne mijene, odnosno nastojeći u djelu zahvatiti svjetlost, ključno utjecao na Marka Rothka. Posjetitelji mogu vidjeti koliko je Cézanneovo razbijanje trodimenzionalnoga prostora slike, primjena različitih očišta i gradnja slike fasetama te ustrajavanje na plohi kao osnovnoj datosti slike ključno utjecalo na kubiste i njihovo simultano lomljenje prikazanog motiva, ili provjeriti kako su fovisti preuzeli i radikalizirali korištenje nemimetičke boje. Usporednim postavom ukazalo se na veze između Matissea i Signaca te na Braqueov razvoj od fovista do kubista. Ruska avangarda predstavljena je suprematističkim radovima Maljeviča i El Lissitzkog te kubofuturističkim djelima Gončarove i Larionova. Kustosi su postavom istaknuli koliko je Munchovo poimanje grafičkog medija utjecalo na ekspresioniste iz skupine Most, koji su u Munchovu ostavljanju vidljivima gôdova drveta prepoznali ekspresivni potencijal koji su uklopili i u vlastita djela. Kandinski je zastupljen nizom radova na kojima se još pojavljuju stilizirane natruhe vanjskoga svijeta te se na izložbi vrlo dobro mogu očitati različitosti i osobne preokupacije pojedinih pripadnika Plavog jahača – od Kandinskijeve očaranosti glazbom do Marcovih kubističko-futurističkih prikaza životinja – ili autora koji su uz Kandinskog činili jezgru Bauhausa (Klee, Itten, Feininger, Schlemmer). Naposljetku, na izložbi su zastupljeni i predstavnici nadrealizma Miró, Magritte te Max Ernst, koji je uz tadašnju suprugu Peggy Guggenheim, poznatu kolekcionarku umjetnina, bio jedan od umjetnika koji su uoči Drugoga svjetskog rata prenijeli iskustva europske umjetnosti na američko tlo i ključno utjecali na apstraktni ekspresionizam.

Izložba je također zanimljiva i iz onoga drugog, muzeološkog rakursa. Uz djela iz Zbirke Batliner, na izložbi su javnosti prvi put predstavljena i djela iz Zbirke Forberg, koja su također ustupljena Albertini na trajnu posudbu. Nadogradnja fundusa putem institucije trajnih posudbi standardna je praksa u izlagalačkim politikama velikih muzejskih ustanova koje se, suočene s cijenama koje vladaju na svjetskom tržištu umjetnina i činjenicom da države nisu u mogućnosti proračunskim novcem poticati opsežnije otkupe umjetnina, sve više okreću privatnim kolekcionarima kao potencijalnim donatorima. Radovima iz kolekcija Batliner i Forberg nadopunile su se praznine u zbirkama muzeja te stvorile predispozicije za trajno izlaganje dijelova fundusa, što je prema Schröderovim riječima u skladu s promjenama u poslanju muzeja koje su naznačene ponovnim otvaranjem Albertine 2003, nakon godina obnavljanja palače u kojoj se nalazi i osuvremenjivanja galerijskih prostora kako bi odgovarali najsuvremenijim standardima izlaganja i čuvanja umjetničkih djela. Prioritet muzejskoga programa tada je stavljen na izlaganje umjetničkih djela prema metodi komparativne prezentacije, odnosno usmjerilo se na izlaganja grafičkih listova i crteža koji su oduvijek bili sinonim za Albertinu kao dijela širega konteksta, nadopunjena slikama i skulpturama. Takvom promjenom u muzejskom programu, ali i najnovijim donacijama, osigurao se interes mnogo šire publike nego prije, stvorila se još čvršća podloga za dalje kreiranje opsežnih, komparativnih izložbi, ali i mogućnost da sama ustanova možda prvi put trajno izloži djela koja su, za razliku od osjetljivih djela na papiru, pogodna za dugotrajnije izlaganje. Prihvaćanjem kolekcija Batliner i Forberg Albertina se obvezala učiniti ta vrhunska umjetnička djela bližima i dostupnijima javnosti, vodeći se pritom mišlju Herberta Batlinera da »sakupljanje nije cilj, već put k boljem shvaćanju umjetnosti«.

Lovorka Magaš