O saksofonu i moru

O saksofonu i moru

Od krške Zemlje sunca do prštava Karnevala, do sita se nanizala morska duga dalmatinskoga Mediterana, pod čijim su barkarolnim tonom burleske i sinkopirana ritma nemira i članovi orkestra HRT-a i dirigent Tarbuk pronašli mir sretne otočke luke

I u nas se u posljednje vrijeme razmahala priča o Sv. Valentinu kao zaštitniku zaljubljenih, pod čijim čudotvornim krilima i nadalje buja rijeka najrazličitijih glazbenih obrata. Tako su, primjerice, i svirači Orkestra Hrvatske vojske složno puhali po taktu zadane (i amerikanizirane) teme, da bi jedan saksofonski kvartet prizvao i morsku repertoarnu stranu simfonijskoga sastava HRT-a. A baš se s platna slučajno ulančana sloga za programe Zagrebačkih solista i radijskoga ansambla i čula saga o saksofonu i moru, čija pjesma bez riječi zaljubljivo riše i stare i nove kajde i hrvatskih i europskih skladatelja.

Iako pripremljen za redoviti sezonski raspored u dvorani HGZ-a (12. veljače), i posljednji je program Zagrebačkih solista u djelićima svoje koncertne sloge dotaknuo ljubav s nostalgičnom sjenom daleke prošlosti. Zagledani u vlastiti rukopis međusobno udaljenih estetskih načela, autori Tomislav Uhlik i Silvio Foretić najnovijim su i te večeri praizvedenim partiturama pedagoški korisno pokrenuli uspavanu ljepoticu od zagrebačkih gudačkih solista. Razlivena po žanrovski i filmskome horizontu umilne teme što nam se čini kao da smo je već negdje čuli, središnja epizoda Largo assai Uhlikova Koncerta za alt-saksofon, gudače i čembalo, i ne hoteći je možda mirno i tiho s vrsnim solističkim istupom Dragana Sremca snubila nadolazeće valentinsko cvijeće. Konvencionalnije shvativši pritom uvodni Allegro moderato i završni pokret Ronda, Uhlikova i pitomo neizazovna glazba ipak je u bijegu od strogih uzora okrenula i list i slike iskrivljena Bacha, da bi u alkemijskoj tvorbi opće pomirbe na kraju ponovno doplovila do sigurne stajaćice s virtuoznim soliranjem uz prateći bend concerta grossa. I dok je Uhlikovo putovanje unatrag zadržalo obrise jednom zauvijek utvrđena nacrta glazbe, za budućnost sačuvana hrvatska magla dalmatinskog Avalona sa sestrama Bugom i Tugom u naslovu, pod koprenom će pera (još) uvijek iskričavo nepredvidljiva i beskrajno maštovita Silvija Foretića doživjeti iskustvo prve ljubavi što se ne zaboravlja! Obilježeno podnaslovnim nadjevkom Fantazije i fuge za kvartet saksofona i mali gudački orkestar, tonovima ispisano sjećanje na jedno mjesto iz povijesti u vizuri Foretićeva leta iznad gnijezda glazbe i picikatno oštro i kabaretski kreštavo grabi putom nezaustavljive niti perpetuum mobile, da bi uz boju ležećega pedala Zagrebačkoga kvarteta saksofona i minimalistički raspoređen rast uznemirene melodije za Fantaziju (Bugu) i lajtmotivički zvrk tamburina razbarušio Fugu (Tugu) do granice i tjelesne izdržljivosti.

O moru bez saksofona svirao je i Simfonijski orkestar HRT-a pod posebno nadahnutim vodstvom dirigenta Mladena Tarbuka (Lisinski, 14. veljače). I iako iz raznih i ne uvijek samo glazbenih razloga ne djeluje kompaktno poput nedavno predstavljena orkestra iz Škotske, radijski je ansambl zajedno s Tarbukovim nadahnutim čitanjem daleko profinjenije pročitao ono isto Debussyjevo More, kojemu ruka Francuza Denevea i nije baš podarila pamtljivu interpretaciju. A uz oceansku širinu mora kao »kolijevku zemaljskoga života«, maestro Tarbuk i u literarnom obliku živo propitkuje i glazbenu »metaforu nedostižive vječnosti«, o koju će odmah priljubiti i olujnu kajdu signalnih rogova s početka Wagnerova Ukletoga Holandeza. Goetheov stih za Mirno more i Sretan put jednako će čujnim angažmanom u izvođačkome aparatu probuditi fino iznijansirano zajedništvo kao odgovor na lirski uravnotežen Mendelssohnov pjev. I to nije sve: između manipulativne geste i umjetničke nadgradnje, Mladen Tarbuk i dalje sumnja, provjerava »prirodin igrokaz rađanja i umiranja«. I doista, u hipu sočnih mijena i na pjesničku sliku Nazora i Vilovića, prigrlit će i orkestar i njegov dirigent i hrvatsko Oj, more duboko..., da bi s četiri (ne)ovisne programske cjeline predstavili integralnu verziju Simfonije Jadrana Krste Odaka. A od krške Zemlje sunca do prštava Karnevala, do sita se nanizala morska duga dalmatinskoga Mediterana, pod čijim su barkarolnim tonom burleske i sinkopirana ritma nemira i članovi orkestra HRT-a i dirigent Tarbuk pronašli mir sretne otočke luke.