NIŠTA BEZ KINKSA

NIŠTA BEZ KINKSA

Reitmanov film nastoji biti jako uvrnut i cool u seciranju društvenih i moralnih tema, iako je odveć konvencionalan da bi živote adolescenata tako maestralno oslobodio od moralne panike

Kad film pokušava voditi dijalog na relaciji pro-life i pro-choice, obično su njegove prave mete neka mnogo šira sociopolitička područja. No, za razliku od europskoga filma koji toj problematici pristupa depresivno i fotografira pobačaj u njegovim najmračnijim vremenima (4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, Vera Drake), Hollywood tjera svoje junakinje da ne prekidaju trudnoću, pa čak kad im se zalomi, kao što se to dogodilo Katherine Heigl (Zalomilo se) i Ellen Page (Juno). U obama filmovima njihovi su partneri šmokljani koji hipnotizirano bulje u monitor računala ili tamane Tic Tac s okusom naranče. E sad, ni klinika za pobačaje nije prikazana u Reitmanovu filmu ništa ljepše od one iz Mungiuova komada u kojem se Vera Drake transformira u neku vrstu Vere Drakul. Ona nepodnošljivo zaudara, a pacijenti su joj sve sami beznadni slučajevi, pa je zato autorova Juno odlučila zadržati stvar, na što aludira već sam metaforički aspekt njezina imena (Junona se u rimskoj mitologiji pod nadimkom Lucina štovala i kao zaštitnica rodilja). No, Reitmanovo filmsko dite tipični je izdanak amerindie estetike, koja slijedi utrtu stazu Male Miss Amerike kao neka vrsta mainstream-varijante alternativnijih mumljavaca koji sličnoj mladenačkoj problematici pristupaju u obliku izravna filma s autorskih margina. To isto dijete rođeno je u blogosferi (scenaristica filma Diablo Cody, čije replike pršte verbalnim smicalicama i razornim slengom autorica je bloga Pussy Ranch).

No, u američkom nezavisnom filmu, koji tako ponosno pokazuje svoje kulerstvo, zadivljenost Kinksima postala je simptomatična. Tamo gdje u Darjeeling d.o.o. Wesa Andersona mitski Kinksi oplakuju smrt dječaka nastradala u vodenoj bujici (šifra: Strangers i This Time Tomorrow), sada taj isti bend najavljuje i slavi njegovo rođenje (šifra: Well-Respected Man). Zapravo, uvodni pasaži Reitmanova filma itekako bazde na Andersona, premda glazbeni i filmski idoli autorove mlade junakinje obuhvaćaju mnogo šire područje, od Iggyja Popa i njegovih Stoogesa, do Diane Ross, i Suspirie Darija Argenta. Na svu sreću, Reitman brzo napušta Andersonovu kulersku razbarušenost i nastavlja u smirenijim tonovima, kad afektacije i tikove zamjenjuju sporiji ritmovi i emocije, dakle, kad junakinja odluči pronaći zamjenske roditelje za svoje dijete, koje razotkriva u bračnom paru yuppieja, čija se bolja polovica doima poput jedne od robotiziranih stepfordskih supruga, sva u finim perlicama i pliseima (neobično fenomenalna Jennifer Garner). Jer, kad smo već pomislili da su Cody i Reitman izgubili bitku s ritmom i teksturom, film će se prometnuti u pametnu i gotovo savršenu priču o odgovornosti i ljubavi, koliko god da je riječ o komadu za koji znate kakva će biti njegova završnica, ali se ipak dobro zabavljate dok gledate s kakvim se sve nedaćama i neugodnim situacijama naša Juno morati suočiti.

Poput većine recentnih izdanaka škole Sundance, tako i Reitmanov film nastoji biti jako uvrnut i cool u seciranju društvenih i moralnih tema, iako je odveć konvencionalan da bi živote adolescenata tako maestralno oslobodio od moralne panike kao što to čini veliki Gus Van Sant. Kao i u većini filmova iz te škole, tako je i obitelj kakvu percipira Reitman izvor vječnih problema i patologija, neka vrsta autentična zatvora iz kojega treba pobjeći da ne biste poludjeli od dosade. Ali isto tako, riječ je o komadu koji nikako da se dogodi hrvatskom filmu, koji kronično boluje od nedostatka dobrih scenarija. Iako naša blogosfera itekako ima svoje pisce i scenariste, koji možda nemaju svoj Pussy Ranch, nego poput recimo Vlade Bulića jašu na Willy Ranchu.

Dragan Rubeša