NEMIRI TIJELA

NEMIRI TIJELA

Dorta Jagić, Kvadratura duge, AGM, Zagreb 2007.

Saška Rojc, Puzzlerojc, AGM, Zagreb 2007.

»Mene moje klasično obrazovanje smiruje«, kazao je Tonko Maroević u svojim Primjerima. Sličnu rečenicu mogla bi napisati za svoju religijsku i bibličarsku naobrazbu Dorta Jagić (1974), premda bismo se teško odlučili da li ona doista smiruje ili ipak razdražuje. Kad govori o »tvornici za preradu riječi u meso«, Dorta Jagić sigurno ima na umu poznati svetoivanski iskaz o »riječi tijelom postaloj«. To samo znači da u njezinu poetsku slagalicu svetopisamsko nazivlje ulazi bez svečane najave, pa »bog abrahamov« zatim »svadba u kani galilejskoj« ili »sveti samsonov češalj«, sve iz pjesme Put do češlja, znače dragocjenu asocijativnu inkrustaciju samo za posvećene ili upućene. Pjesnički jezik Dorte Jagić u ovoj zbirci stavlja se više na stranu novije tradicije persiflaže koja ishodi od Stojevića i Maleša nego slamnigovske humorne dosjetke, kao što je to bilo u prethodnim zbirkama. Uza sve pismo Jagićeve ostaje u granicama semantičkokonkretističke oporbe smislu, u produktivnost koje danas ne možemo više ne posumnjati.

Dorta Jagić nedvojbeno najbolje se osjeća u duljim fabulativnim pasažima automatističkog nadahnuća, koje ispisuje u jednom dahu – primjerice u 31. rođendanu:

...u takvim se danima prejedeš piletine za ručak

i sjedneš pisati prosječne kokošje pjesme

zbog rastuće napetosti u vratu

i vodostaja cetine

nazoveš urednika, sestričnu i preostalu živu

baku

a zamusano se čudovište šćućuri u maternici,

tiho plače i pije crnu kavu

a sumrak zavija pod pazuhom

a navečer te raspori i napuni kamenjem

iako je ono to koje je mrtvo

i smiješno

sutradan lovci i geometri na prozoru mjerkaju

koliko ovoga puta brizi nije uspjelo

produžiti život slavljenici bar za jedan

krvavi lakat

– koji pak ne dovode uvijek do poetski plodnijega završetka. Gdjekad opet tekstovi joj se približuju dugim psihogramima bez čitaocu jasna tematskog usmjerenja, nesvjesnim poluhumornim, polugnjevnim lamentacijama (a jest nešto što ih naprijed kreće), koje su po starozavjetnom uzoru monološki upućene komu drugomu nego Jahvi.

Kako je natuknula naslovom zbirke Puzzlerojc, Saška Rojc (1977) ne daje svojoj poeziji diskretnu zadaću sastavljanja ili rastavljanja puzzlea svoje osobnosti, nego nadasve i nemilosrdna fotografiranja i skeniranja vlastitoga fizisa:

nokti su ti ljubičasti. grudi ti izgledaju kao da ih je netko prišio na torzo. to je zbog dječačkog lica. ispod pupka si obrijana i vidi ti se klitoris. tvoje oči zbunjeno gledaju. ramena su ti opuštena. kroz tanku kožu naziru se žile. saška

zašto plačeš u ogledalu, što će reći ljudi?

(Ogledalo s golom Saškom)

Dakako, golotinja ovog konceptualnog autoakta sama je sobom umjetničko djelo, strastveno poput aktova Egona Schielea, gdje nagoviještena bol kao naslada zahtijeva novu definiciju ljepote. Za razliku od pjesnika kojima poezija služi za mistificiranje predodžbe o sebi, Saška Rojc u Kadriranju Saške Rojc tematizira demistifikciju s temom tijela kao način dolaženja do istine o sebi, drugima i drugome. Da bi iskaz bio što autentičniji, pjesnikinja govori (o) sebi preko govornika u drugom ili u još neutralnijem trećem licu. U prvom i najzanimljivijem dijelu zbirke, većinom fragmenata oblikovanih kao pjesme u prozi, Saška Rojc govori (o) tijelu kojemu je spolnost vitalno ozračje. To je spolnost nadasve oslobođena cenzure ćudoređa i drugih društvenih običaja, ona je i više od toga: stvaranje novoga socijalnog prostora gdje su heteroseksualnost i homoseksualnost dva ravnopravna i simultana načina.

Poeziji Saške Rojc nisu potrebne metafore ni za kvorumaše tipični postupci metaforizacije koje nudi planetarni folklor: da bi se izrazila sobom samom, dostaje joj jezik tjelesnih postupaka, kretnja i igara koje inventivno koreografiraju događaje. Obnavljajući davne nemire tijela Nestvarnijih djevojčica Marije Čudina iz 1959, Saška Rojc vraća u život dezinkarnirano i dizajnirano tijelo koje traži svoju autentičnost nasuprot instrumentalizaciji svih vrsta.