NAZOROVA KOZA

NAZOROVA KOZA

S odlaskom Nazora trebalo je naći izlaz iz nastale mučne situacije. Nacionalni bard, pjesnik, koji je opjevao toliko događaja i likova iz hrvatske povijesti i slavenske mitologije, pjesnik Hrvatskih kraljeva, autentični pjesnik nevolja sirotice Istre koja nije stjecajem političkih okolnosti ni tada, sredinom četrdesetih, mogla biti uključena u državno-pravne okvire NDH, onoga što bi se s dosta patetike moglo smatrati kao Croatia rediviva, prešao je, kao što je i sam pjesmom posvjedočio, trošnim čamcem Kupu i našao se izvan zakona, navodno na pragu političke utopije, koja mu je mogla biti samo strana, pa čak i neshvatljiva

Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić u trošnom su, (poslije i opjevanu čamcu) prešli rijeku Kupu. Tako su izbjegli iz Zagreba, glavnoga grada Nezavisne Države Hrvatske, u političko i povijesno bespuće, koje se poslije službeno nazivalo oslobođeni teritorij.

Kako znamo, 10. travnja 1941. uspostavljena je nova hrvatska država, koja je također nastala u grču povijesnog oslobađanja s uvjerenjem da svaka nacija ima pravo i na državu, iako se nova tvorevina uskoro uplela u neizvjesnosti povijesne pustolovine i nestabilnosti koju je posvuda stvarao Drugi svjetski rat.

Mlađem prebjegu, Goranu Kovačiću, bio je to put u brzu i preranu smrt, ali i u antologije hrvatske književnosti, a ostarjeli pjesnik koji je cijeli svoj vijek živio u činovničkim dieteklasnim uzusima nakon tri godine izbivanja vratit će se u Zagreb, na Markov trg, u Sabor i Prezidij, a uskoro će se i useliti u bivšu židovsku vilu (na početku današnje Ulice Ivana Gorana Kovačića na Rokovu perivoju), koju je netom bio napustio bivši doglavnik Mile Budak, također hrvatski književnik, u čijim se rukama nekoliko godina također nalazila i vlast i moć.

Nazor nije u Zagreb ušao na pobjedničkom magarcu (kao Krist u Jeruzalem), nego u pratnji medicinske sestre (bosanske Židovke koja je bila zadužena da se za starca brine i da ga usput politički i policijski nadzire), jer starac je uvijek bio istodobno potreban i sumnjiv, i gotovo nepouzdan, osobito nakon obraćanja Milovanu Đilasu sa žalbom da TANJUG cenzurira hrvatski jezik, a daje apsolutnu prednost srpskom (o tome svjedoči Vladimir Dedijer u monografiji Tito).

Ne znam što je bilo po završetku rata s kozom koja je Nazora sve vrijeme partizanije vjerno pratila ispunjavajući od Partije povjerenu joj zadaću da mlijekom hrani starca koji je bolovao od (dizenterije vulgo: sraćke), sigurno je jedino da je i meketavka bila članica pjesnikova štaba s dužnošću da poboljša pjesnikovu prehranu i oslobodi ga neugodne i nimalo ratničke boljetice.

Kada su i kako nestali iz Zagreba hrvatski pjesnici neprijeporne književne vrijednosti – dosta je dugo politika NDH krila, ali javnost se vrlo brzo mogla dosjetiti kamo su otišli iz redova hrvatske književnosti. Nije se znalo, pa čak se ni danas pouzdano ne zna kako su se odlučili objaviti neugodnu tajnu. Znalo se da nisu zatvoreni, ni poslani u Jasenovac ili Staru Gradišku. Zato se dosta dugo u okvirima službene državne propagande njihov nestanak krio, bio je obavijen šutnjom i tajnovitošću, a nagađanja koja su kružila u javnosti samo su dokazivala da je u službenoj politici i redovima političara zavladala konsternacija zbog nerješivosti problema. Bilo je i sumnji koje su nagovješćivale ono najgore.

Goran i nije bio književni, a još manje nacionalni problem: tada još nije bio nacionalna veličina. Poznavali su ga kao vješta novinara »Novosti«, no ima mnogo indicija koje ukazuju da se znalo da je sa sobom ponio gotovo završeni rukopis Jame; političari i ideološki propagandisti očito ne bi imali razloga za spokoj.

Gotovo istodobno Gustav Krklec tiska zbirku Okovi nevremena, koja se mogla čitati na sličan način kao i Jama, doduše u obrnutoj perspektivi i pred zrcalom službene povijesti.

S odlaskom Nazora trebalo je naći izlaz iz nastale mučne situacije. Nacionalni bard, pjesnik, koji je opjevao toliko događaja i likova iz hrvatske povijesti i slavenske mitologije, pjesnik Hrvatskih kraljeva, autentični pjesnik nevolja sirotice Istre koja nije stjecajem političkih okolnosti ni tada, sredinom četrdesetih, mogla biti uključena u državno-pravne okvire NDH, onoga što bi se s dosta patetike moglo smatrati kao Croatia rediviva, prešao je, kao što je i sam pjesmom posvjedočio, trošnim čamcem Kupu i našao se izvan zakona, navodno na pragu političke utopije, koja mu je mogla biti samo strana, pa čak i neshvatljiva. Pred politikom i kulturnom javnošću pojavio se gotovo metafizički problem zašto su tako jaka imena hrvatske književnosti izabrala okvire nepostojeće države, koja se dokraja mogla samoostvariti samo ukoliko NDH nestane i propadne. Nazor je još bio stvaralački moćan, u NDH izlazila su mu u HIBZ-u Sabrana djela, bio je obilato zastupljen u školskim čitankama – što je sve potvrđivalo da mu je oproštena jugounitaristička epizoda iz njegova međuratnog života, koja je dosegnula kulminaciju 1938, kada je glasovao za Cvetkovića.

Po toj činovničkoj gesti sličio je Slavku Kolaru, koji je učinio to isto i čini mi se s jednakim razlozima. Pokušavao je zadržati direktorsko mjesto u petrinjskoj gospodarskoj školi. Odličan humorist i satiričar mogao je tako postati modelom nekih svojih grotesknih junaka.

Kao što se zna, Krleža je Nazora cijenio, s njim je drugovao u kavani, ali nakon toga čina lojalnosti prestao ga je pozdravljati. Kolara je pak pomalo perfidnom igrom izbacio iz kandidature za člana JAZU.

Nelojalnost prema interesima hrvatskoga naroda NDH im je očito oprostila. Kolar čak postaje predsjednikom Društva hrvatskih književnika, a kako je bio čovjek za sve političke opcije, uskoro se pojavio na čelu poznate delegacije hrvatskih književnika doglavniku dr. Mili Budaku u svrhu očitovanja građanske lojalnosti režimu. To ga pak nije spriječilo da 1944. napusti državno dobro Božjakovinu i jedino sigurno lovište za diplomate akreditirane u NDH te odbjegne put zavnohovskog Topuska. Drugovi ipak nisu posve povjerovali njegovim političkim akrobacijama pa su ga prvo na neko karantensko vrijeme zatvorili i politički izolirali.

Uza sve navedene digresije ustašku je vlast i dalje peklo pitanje kako rodoljubnoj naciji objasniti da je tako veliki pisac neočekivano i neobjašnjivo odlepršao u šumu?

Ne znajući što da učini, vlast je i dalje mukom mučala, a i književnost se pravila kao da se ništa nije dogodilo, no kako je ipak bila riječ o nečem što nije bilo moguće dugo kriti od javnosti, u novinama su se javljale poprilično zamumuljene izjave i naivna tumačenja dogođaja. No u tome su bili suzdržani i inteligentni, pa se nisu koristili najtežim riječima propagande, niti su lili žuč mržnje.

Doduše, Nazoru su nijekali pravo na vlastitu volju, pa su čin odlaska pjesnika tumačili kao perfidnu otmicu partizana, koji su tim činom pokušavali postići propagandistički učinak i pokazati tko je sve na njihovoj strani i koliko su oni čak i od hrvatske građanske javnosti, puka, ali i intelektualaca, priznati.

Ipak, u tjedniku »Ustaša« (Zagreb, 14. veljače 1943) tiskan je nepotpisani tekst Najnoviji odmetnički zločin. U tom člančiću toliko je toga ispremiješano da namah biva jasno da se nije književno-povijesno i nacionalno važna pjesnika kakav bijaše Nazor željelo olako baciti s palube broda nacionalne književnosti, koji je plovio punom parom prema nekom novom društvu uz pomoć jedara nove ideologije. Prljave riječi političke promidžbe kojima bi se pjesnikovo djelo i život uprljali i odbacili nisu pale. Čini se kao da mu se pružala mogućnost ispravka učinjenoga.

U tom tekstu ima malo logike, ali podosta hrvatske političke neuvjerljivosti i potrebe da se Nazor učini žrtvom, jer on je naposljetku i pjesnik Hrvatskih kraljeva, pa se moglo tumačiti da je riječ o čistoj otmici pisca, koji je čitav svoj vijek posvetio i žrtvovao hrvatskoj knjizi. Autor članka stidljivo podsjeća čitatelja da s Nazorom nije uvijek sve bilo idealno (očito pritom misli na ono u vezi s izborima i o njegovoj činovničkoj, a ne nacionalnoj lojalnosti).

Redak, dva niže doznajemo da se Nazora napadalo svojevremeno zbog »malih političkih nastranosti«. Da se odrekao svoje Hrvatske i da se priklonio uz neku fantastičnu političku ideju. Dakle, mnogo se toga moralo pregristi da bi se opravdalo njegovo glasanje zbog kojega mu je inače prijateljski naklonjen Krleža uskratio pozdrav. Slijedi nekoliko redaka tipične hrvatske političke fantastike. U pozivanju na ministra narodne prosvjete dr. Milu Starčevića, koji je ne znam na temelju čega prevario javnost larmoajantnom tvrdnjom da su Nazora oteli partizani i na temelju čega je divanio o njegovu junačkom držanju na mukama kojima su ga otimači podvrgli teško je danas dokučiti strategiju. Anonimni autor na kraju spominje junake koje je dala Hrvatska, među koje svrstava i rečenoga pisca, »koji je čitav svoj vijek posvetio i žrtvovao hrvatskoj knjizi«.

Člankopisac iz retka u redak iznosi zamisao da je riječ o čistoj otmici i o namjeri partizana da pjesnikovom odlukom povećaju vlastitu važnost i ulogu.

U član/ku/čiću je toliko toga ispremiješano, da se jasno vidi koliko je za endehazijski režim nemili događaj bio racionalno i psihološki neobjašnjiv. Mnoštvo je ispremiješanih osjećaja i ideja. Ipak, da bi se sačuvao sućutni ton za žrtvu perfidne političke zavjere, umjesto propagandističkoga vokabulara, što bi se možda sa službenog mjesta nazvalo put izdaje, radije se zaobilazi istina kako bi se pjesnik sačuvao za Hrvatsku.

Usprkos jalovim pokušajima istina se više nije mogla kriti. Iako se radilo o političkom problemu, shvaćeno je da je najbolje dati riječ književnom kritičaru, i to takvu koji je cijenio Nazorovo djelo, koji nije s njim polemizirao, koji je usrdno pratio sve što je pjesnik do tada stvorio i objelodanio. Ljubomir Maraković shvatio je da je to upravo njegova obveza. Na potpunija, a možda i uvjerljivija tumačenja trebalo je još pričekati.

U novinskom tekstu tiskanu u »Spremnosti« (III/1944, br. 149–150) Maraković ponajprije ocrtava svoj odnos s autorom. Tako naknadno čita Zagrebačke priče i u njima traga za »ključem egzodusa«.

Ljubomir Maraković bio je iznadprosječno liberalan književni kritičar katoličke orijentacije, urednik brojnih, mahom katoličkih revija.

U tekstu Vladimir Nazor u magli, Zagrebačke novele kao ključ egzodusa, koji nije bio slučajno objavljen u »Spremnosti« čitamo:

»Tamo od 1912, kada su izašli njegovi Hrvatski kraljevi prvi put u svom definitivnom obliku, u izdanju Matice hrvatske (s Babićevim hrvatskim vitezom na koricama oslonjenim na golemi mač koji ima da obrani staru slavu djedovine… pisao (sam) više nego itko kod nas. Nisam, doduše izdao ni knjige, ni knjižice o njegovu pjesništvu, ali sam o njemu pisao postepeno...«

Prisjećam se kada sam o toj temi u mnogo navrata razgovarao s akterima hrvatskoga ratnog književnog života i tražio objašnjenje, rijetko kada sam nailazio na odgovore koji su mi se činili prihvatljivima.

Kao jedno od takvih objašnjenja Maraković spominje Nazorovu slavohlepnost, težnju pohvalama i nagradama. Bio je uvjeren da je primas među suvremenim hrvatskim pjesnicima, a to mu ne priznaju, mrmljao je u bradu stari pjesnik. Pomišljao je da te nezahvalnike treba kazniti, pokazati im tko je on i kakova je njegova lojalnost prema pjesnicima suvremenicima, pa kad 1942. nije dobio tzv. Antuninsku nagradu bio je strašno uvrijeđen. Izašao je iz svojeg turris eburnea i pokazao što još može uraditi. Novi zaokret u pjesničkom smislu nije bio senzacionalan, (čak) što više, izgubio je mnoge svoje ljubitelje, a dobio je u isti mah nove protivnike,

Može se reći, hrvatskoj književnosti nije trebao još jedan monument, bio je potrebniji moderni pjesnik.

Godinama se pričalo da je Nazor ispunio neke uvjete da bi spomenutu nagradu dobio i na temelju ispunjenja aktualnih zadataka. Propozicije je navodno ispunio tako da je »navodno« jednu pjesmu posvetio liku i djelu poglavnika dr. Ante Pavelića.

Poslije rata neki su se kleli da su pjesmu i čitali, a glumac Ljudevit Galic u jednom memoarskom tekstu zapisao je čak da ju je i na nekoj priredbi i recitirao. Ali kao što se neki kriminalistički postupci ne mogu voditi ukoliko nema leša, nešto slično desilo se i s virtualnom eklogom Paveliću. Za tim pjesnikovim uratkom tragali su i njegovi protivnici (a takvih je uvijek bilo).

Mit je godinama kružio krugovima hrvatske književne historiografije, pjesmu su uporno tražili, ali nisu nailazili na inkriminiran tekst. Dugo se vjerovalo da je pjesma bila tiskana u »Književnom tjedniku«, sumnje je pobuđivala činjenica da je komplet tih novina s godinama bio zagubljen u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci, što je navodilo na sumnju da je po nečijem nalogu uklonjen (a čijem negoli pjesnikovom). Prolazile su godine, neki su primjerci ipak otkriveni na drugim mjestima, ali Nazorovu uratku nigdje ni traga. Mit pak nije zamro i stalno izaziva nove istraživače.

Prije nekoliko godina Darko Sagrak, marljivi istraživač razdoblja NDH, naišao je u jednom broju »Hrvatskog naroda«, u kojem je tiskana rukovet pjesama hrvatskih pjesnika posvećenih dr. Anti Paveliću, većinom poznatih otprije, na nepotpisanu pjesmu Poglavnik, koja je odmah privukla njegovu pozornost.

Postavlja se pitanje komu je trebalo nakon dvogodišnjega boravka u partizanima, kad je kao nacionalni bard zaboravljen i očigledno preboljen, tiskati udvorničku pjesmu poput ove:

Moglo bi se reći da je leš nađen, ali tekstualna DNK-analiza nije napravljena, pa se i ne može sa sigurnošću reći da je taj udvornički uradak doista i Nazorov. U odnosu na Nazorove mogućnosti i standarde stihovi su slabi, ali možda sadrže neko zrnce njegove retorike. Izbor je sačinio Vinko Nikolić, kojemu je u ono doba opasnost Nazorova optiranja bila posve jasna i neoprostiva. Odlukom da pjesmu napisanu u Nazorovoj maniri uvrsti u svoj prigodni izbor kao da je znalcima htio pokazati da je Nazor osoba skromne moralne dosljednosti i da je na primjeru Pavelića pokazao da je pjesnički atrofirao; očito ga je trebalo višestruko diskreditirati i pokazati da njegovu slavohleplju nije mogao zadovoljiti ni Titov Naprijed! i da je svoje mjesto čuvao jednostavno stoga jer je i prije pokušavao sjediti na najmanje dvije stolice.

Možda pretjerujemo, ali političkim perfidnostima nikada kraja pa se i ova pjesma može tumačiti vrlo sofisticiranim političkim inženjeringom (to je možda najspornije u mojem istraživanju!) Ipak, uz malo kombinatorike može se shvatiti bit političke igre. Nazoru više nema povratka u poglavnikovu Hrvatsku i hrvatsku književnost, jer je svoj dar neobjašnjivo dao u najam neprijateljima, kao još jedan dokaz da je izgubio stvaralačku moć i rasudnu snagu. Ta pjesma napisana u nazorovskoj maniri pokazuje i otkriva na djelu pjesnikovu nemoć, odnosno stvaralačku usahlost, koja ničemu i nikomu više ne može koristiti.

Možda je bilo tako, a možda i nije, ali vrlo je indikativno da je mnogo suvremenika pretpostavljalo, pa i vjerovalo, da je takvu pjesmu bio spreman napisati... Možda i u toj činjenici valja potražiti korijene legende koja tinja svojim pitanjem još i sada.

Branimir Donat