Na pijesku Sinaja

Na pijesku Sinaja

Katalog izložbe El Shatt. Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat, 1944. – 1946., Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, prosinac 2007 – rujan 2008.

Već prvi pogled na ovaj katalog s njegovom naslovnicom od smirkova papira s velikom crvenom zvijezdom izaziva svojom tamnožutom bojom uzbudljivo sjećanje na zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja (autor ovoga osvrta bio je tamo od siječnja 1944. do svibnja 1945), ali i dvojbu s obzirom na komunistički simbol koji nikako ne povezuje s tadašnjim životnim prilikama u zbjegu jer će se, uvjeren sam, svatko tko je tamo boravio najprije sjetiti valovita pustinjskog krajolika do obzora i velikih žutih šatora u kojima su živjele izbjeglice. Crvena petokraka nije bila tako dominantna, premda je bila službeni simbol ideološki vrlo diskretne partizanske vlasti s prevladavajućim komunističkim ćelijama, koje su skrivale svoje postojanje kao zmija noge. Inače, katalog je uglavnom više nego korektan u opisivanju i vrednovanju zbjega od oko 35 tisuća ljudi iz Dalmacije čiji je put vodio od jadranskih otoka, preko južne Italije u Egipat, tada pod neformalnom dominacijom Britanaca.

Znanstvenici koji su objavili tekstove u katalogu zaslužuju najveće pohvale glede oslanjanja na postojeće pisane izvore, no začudo napravili su, mišljenja sam, temeljiti propust što se nisu putem medija obratili još živućim svjedocima zbjega kojih ima, nadam se, barem nekoliko tisuća da opišu svoja subjektivna sjećanja barem prema nekom zajedničkom upitniku. Tada bi slika prilika, od uzroka bijega, života u sinajskoj pustinji i povratka u domovinu, zasigurno bila cjelovitija i time bliža istini. Povjesnici nikad nije dosta osobnih sjećanja pojedinaca.

Taj zbjeg nešto je jedinstveno u zamršenim političkim i vojnim okolnostima na području Dalmacije, koja je s jedne strane bila dio nepostojeće Jugoslavije, a s druge strane krnji dio Endehazije. Kapitulacija Italije nije »bio znak za općenarodni ustanak« u Hrvatskoj, kako piše u katalogu, jer je on bio prije toga premda ne tako masovan, ali u to doba partizani su upravo administrativno moblizirali sve za ratovanje sposobne muškarce na svome području u Dalmaciji, i to kratko vrijeme od kapitulacije Italije do prodora njemačke vojske i ustaša do jadranske obale. Strah od njemačkoga Wehrmachta i ustaških postrojbi bio je zasnovan na iskustvu, ali i podjarivan partizanskom propagandom. Nije narod bio taj koji je razoružao demoraliziranu talijansku vojsku, kako piše u katalogu, nego su to bile partizanske jedinice; djelomično su to učinile i ustaše, primjerice u makarskom primorju. Partizanske vlasti oslanjale su se na prijašnja iskustva s Talijanima koji su vremenski ograničeno izvodili svoje ofenzive, pa su mislili da će nakon prebacivanja izbjeglica na otoke nekako protutnjati njemački prodor do jadranske obale, ali su se ljuto prevarile: Nijemci su munjevito osvojili cijelu obalu i sve otoke, osim Visa, i tu ostali do završetka rata. Partizani su, dakle, morali narod prebaciti u Italiju uz golemu pomoć svojih britanskih saveznika, koji su bjegunce, iz ne baš uvjerljivih razloga, zatim prebacivali na Sinaj u bivše logore 8. britanske armije. Na Visu su partizani odvajali sve za oružje sposobne muškarce od ostalih izbjeglica. S time u vezi riječ selekcija ideološki je posve promašena, jer selekciju su obavljali samo nacisti prigodom transportiranja Židova, Roma i ostalih u svoje koncentracijske logore. Nije ispravno upotrijebiti riječ logori za mjesta gradskoga smještaja izbjeglica u Italiji, oni su stanovali u napuštenim ladanjskim kućama (danas bismo rekli vikendicama) bogatih Talijana na jugu Italije. Devastacija tih kuća bila je uzrokovana zimskom hladnoćom, ali i mržnjom protiv Cozota, kako su Dalmatinci posprdno nazivali Talijane, što je shvatljivo nakon talijanske okupacije više od polovice kolijevke hrvatske države. Ustaško poništenje rimskih ugovora došlo je prekasno i nije imalo utjecaja na političko raspoloženje u Dalmaciji, ona je bila uglavnom u partizanskim rukama.

Najbolji su u katalogu vrlo dobro dokumentirani opisi logorskoga života u El Shattu. Naš svijet izvrsno se snašao, ni od čega pravio je gotovo sve predmete za svakidašnju uporabu, tako da su se tomu čudili i racionalni Englezi. Posebno je bio zanimljiv kulturni, prosvjetni i vjerski život, posljednji uz lukavu snošljivost crvenih logorskih vlasti, kojima su Britanci prepustili cjelovito upravljanje zbjegom, za razliku, primjerice, od režima u izbjegličkim logorima za Grke. U katalogu se ne ide u problematiku logora za bivše sovjetske zarobljenike, čiji su pripadnici, smješteni nedaleko od El Shatta, ponekad odbijali povratak u SSSR, pa čak uz cijenu samoubojstva, na čuđenje naših ljudi, koji su, gledajući očima partizanske promidžbe, bili uvjereni da u Rusiji postoji zemaljski raj. I Britanci su s nevjericom promatrali naše slavljenje Sovjetskog Saveza i Staljina, premda su nas oni hranili i branili, a Rusi su bili samo daleka panslavenska braća i drugovi po ideologiji našim komunistima, ali ne većine naroda u zbjegu.

Autori su trebali biti precizniji u terminologiji. Doduše, zbjeg je došao iz Hrvatske, ali je svuda bio predstavljan kao jugoslavenski ili dalmatinski. Partizani su ustrajavali na dalmatinstvu kao snažnu moblizacijskom i promidžbenom poticaju u borbi protiv fašističke Italije i njezinih ustaških saveznika. No ni to dalmatinstvo nije bilo dovoljno da se izbjegnu sukobi između četničkih elemenata iz Dalmacije i goleme većine propartizanskih bjegunaca koji su uskoro ugostili vojnike propale kraljevske vojske s Bliskog istoka što su se masovno pridruživali partizanima i bili uključeni u tzv. prekomorske brigade. Tomu je trebalo posvetiti više pozornosti. Isto tako nedostaje poglavlje o sudbini bivših izbjeglica nakon povratka u Jugoslaviju. Umjetničke ekipe zbjega gostovale su po Jugoslaviji, ako se ne varam, dječji zbor bio je i u Čehoslovačkoj. Dvije godine nakon završetka rata bila je prikazana izložba o El Shattu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, s izvornim sinajskim šatorom ispred zgrade. Zadivljuje mnoštvo fotografija i predmeta iz svakidašnjice na izložbi i u katalogu, no očito je da ih je bilo mnogo više, ali su nestali jer se predugo nitko nije pobrinuo da ih potraži po privatnim zbirkama. Izvrsna je ideja da se tekst kataloga objavi i na engleskom, jer zbjeg u El Shattu bio je zajednički pothvat jugoslavenskoga partizanskoga pokreta i njegovih mnogobrojnijih britanskih saveznika.

Možda je trebalo nešto napisati i o odnosu izbjeglica prema Egipćanima, koji su bili fizički radnici u logorima, a Britanci su s njima postupali kao pravi kolonijalisti prema onoj latinskoj divide et impera. Među Arapima bilo je i onih koji su brzo naučili hrvatski, kao jedan trgovac u Prvom logoru, a bilo je i sukoba logorskih redara s arapskim sitnim kriminalcima, pojedincima koji su živjeli u velikoj bijedi.

Među izbjeglicama bilo je relativno mnogo intelektualaca i književnika (Marin Franičević, Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković, Petar Šegedin, Šime Vučetić), pa začuđuje zašto nisu ostavili umjetnička svjedočanstva o svome boravku u sinajskoj pustinji. I uopće, tema zbjega u El Shattu bila je gotovo zaboravljena u komunističkoj Jugoslaviji, premda se ona time mogla hvalisati kao uspješnim narodnofrontovskim političkim pothvatom pod prismotrom kapitalističkih britanskih saveznika. Stoga još jednom treba naglašeno pohvaliti Hrvatski povijesni muzej, autore izložbe i kataloga što su otrgli od mogućega zaborava malu, ali važnu epizodu u povijesti dalmatinskih Hrvata u Drugom svjetskom ratu.

Gojko Borić