Moje vrijeme

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, br. 12, god. LXIII, Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga d.d., Zagreb, prosinac 2007.

Pronaći poveznice ili opće pojmove pod koje bi se mogli podvesti prilozi posljednjega prošlogodišnjeg broja »Republike« gotovo da nije moguće, jer riječ je o jednom prilično raznorodnom izdanju, u kojem također izostaje i neka uobičajena podjela na rubrike, pa se tako eseji, proza i lirika miješaju dajući dojam da izbor tekstova za posljednji broj nije vođen nekom strogom idejom.

Za razliku od prethodnog izdanja u kojem je temat posvećen Mariji Jurić Zagorki brojio sedam tekstova, iza intrigantna naziva teme broja, Bog, ovdje zapravo stoji tek jedan tekst, koji osamljenošću dovodi u pitanje to određenje. Tekst Andrewa Bartletta u prijevodu Anamarije Vranješ Vučinić svojevrstan je nastavak na temu generativne antropologije kojom se ovaj časopis bavio u nekoliko navrata, profilirajući se tim prilozima u svojevrstan poligon za ispitivanje teza toga smjera znanstvenoga promišljanja. Referirajući se na radove drugih predstavnika pravca, poput Erica Gansa, Bartlett polazi od teze da je antropološki pojam Boga jednako vrijedan i za vjernike i za ateiste, ali da nijedne ne može zadovoljiti, a za tri dokaza za postojanje Boga koje nudi u svojoj analizi polazi od razmatranja pojma-znaka Boga u jeziku, razlike između imena-Boga i njegova bitka, spekulacije o istodobnosti pojave ljudskih bića i Boga te sličnih pitanja.

Upozoravajući na trenutnu aktualnost promišljanja pojmova fikcije i faktografije, kojoj razloge pronalazi u dominaciji autobiografije i novopovijesnoga romana u današnjoj književnosti te određenju suvremene kulture kao poetizirane, Krešimir Šimić u svome će tekstu sabrati teze raznih teoretičara koje se odnose na ta pitanja. Polazeći od teorija autora poput Rortyja, Bitija, Genettea, Ricoeura, preko Heideggera pa sve do Sv. Augustina, Šimić se pita o odnosu umjetnosti i istine, zaključujući o nužnoj povezanosti istine i fikcije, koja u svojoj dvojnoj referenciji i okrenutosti Drugome upravo omogućuje sposobnost spoznaje onog istinitog.

Sa zanimljivim, ali nezapaženim izdanjem – knjižicom Moje veličanstveno vrijeme hrvatskoga slikara svjetskoga glasa Slavka Kopača upoznaje nas Ružica Pšihistal, koja analizom umjetnikove četiri pjesme posvećene ženama uspijeva približiti to neobično djelo čitateljima, kao i zainteresirati za čitanje tih stihova, u čijoj zaigranosti pojam žene proživljava brojne transformacije od božanskih bića do grubih karikatura, priskrbljujući stilu kojim su napisani određenje barbarska profinjenost. Zanimljiv tekst piše i Roman Karlović, koji nadahnut romanom Orhana Pamuka Istambul – grad, sjećanja promišlja o našoj sklonosti spram djela o propalim imperijima te analizira Pamukov odnos s Istambulom.

U književnom dijelu čitamo Kabinet Bolte Novaka pisca Božidara Brezinščaka Bagole, pripovijest o liku Joška Letonje, čiju sudbinu kroje zakulisne političke igre, dok se Žarko Petan u autobiografskoj prozi Hod za ocem prisjeća školovanja u Senju te poslijeratnog doba u kojem na vlast dolaze komunisti, istiskujući građanski sloj.

Religiozni motivi u pjesmama Stelle Levanić te Lipanjski imaginarij koji svojim stihovima predočuje Lidija Dujić izbor su poezije za ovaj broj, koji uobičajeno zatvaraju kritički osvrti te Kronika DHK-a.

Ljubica Anđelković