MOJ NOVI VAL

MOJ NOVI VAL

Sukob socrealističke stvarnosti lučkoga grada sivih tvornica s frustrirajućim pogledom na idiličnu rivijeru i pomamu šopingaških izleta u obližnji Trst iznjedrili su čitavu generaciju buntovne mladeži – fenomen riječkoga novog vala s kraja sedamdesetih. Zagrebački koncert (tjedan nakon riječkoga), kojim je predstavljen antologijski CD box set, podsjetio nas je na uzbudljivo doba ove scene. Za dobar uvod pobrinuli su se Umjetnici ulice, svojevrsna verzija riječkoga Clasha, koji su, skladbama poput Zidovi (nisu prazni), Zadnji autobus i Urbana revolucija odmah predstavili glavne tematske okvire pokreta. Slijedila ih je skupina Ogledala, tipičan primjer riječke škole popa, čije su melodične skladbe (napose hit Ogledala su oko mene) dojmljivih ritmova i refrena bile najpitkija frakcija pokreta.

Vrhunac večeri pripao je kultnim sastavima – Termitima i Parafu. Rock-teatar Termita bio je kratak pregled njihova prepoznatljiva performansa (od pjevanja sa zahodskom školjkom na glavi do svlačenja, srećom bez nekad kontroverzna rezanja žiletima), a u pomalo napornu setu izdvojila se tek svojevrsna himna generacije, Vjeran pas. Na kraju, primat je s lakoćom potvrdila skupina Paraf koja je, uz eksplozivnu svirku, zazvučala kao u najboljim danima. Skladbe Rijeka, Moj život je novi val, Perspektiva i Narodna pjesma (»Nijedne nema bolje od naše policije«) bili su najkarakterističniji primjeri novovalne pankerske žestine, jednostavnih melodija i tekstova što su odražavali generacijski raskol i drsko kopali po ranama društveno-političkog tkiva (kojima se u to doba bavila i notorna Komisija za šund).

Iako prvoborci riječkoga novog vala u Zagrebu nisu privukli (četiri) tisuće posjetitelja kao u Rijeci, a izvedena je glazba bila više nostalgičan podsjetnik na ponajbolje razdoblje hrvatskog rocka negoli fenomen što korespondira s današnjim vremenom, pristojno popunjena Tvornica, s obzirom da su izvođači vjerojatno nastupili posljednji put, bila je svjedokom povijesnoga glazbenog događaja.

Velimir Cindrić