Matoš u »Jadranu«

EM SMO HORVATI

Matoš u »Jadranu«

Dvadeset i tri broja »Jadrana«, pun nade u obostrano zadovoljstvo pronađenom građom, ponudio sam na otkup zagrebačkoj Gradskoj knjižnici uz cijenu od 1.610 kuna. Voditeljica časopisnog odjela vratila mi ih je s dobronamjernom preporukom njihove dugogodišnje ravnateljice da novine ponudim Gradskoj knjižnici u Puli, jer je Pula bliže Trstu! E, nije mi jasno zašto se toga i sam nisam sjetio. Kad sam bolje razmislio, shvatio sam da je pogriješila

Austro-Ugarska Monarhija imala je tri velika i važna središta: Beč, Budimpeštu i Prag. Mnogi manji gradovi iz te, tada velike države, težili su u doba njihova pravoga procvata što više im se približiti. I kada im to nije bilo moguće postići na političkom, kao ni na gospodarskom području, svakako su se željeli dokazati na onom jedino mogućem – kulturnom.

Jezična samostalnost mnogima od njih davala je i onu toliko potrebnu, dodatnu, izvornost u izražavanju, koja se nije očitovala samo u književnosti, nego je svoj umjetnički izraz ostvarila i u arhitekturi, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, što je zdušno prihvatilo tada već prilično razvijeno građanstvo.

Pa kao što i sada postoje, tako su i početkom prošloga stoljeća postojali mali Parizi, uz pokoji mali Beč. Gradići toga carstva nastojali su slijediti visoke standarde što su ih uspostavila velika središta. A u njima je već tada bilo mjesta i za naše umjetnike. Sjetimo se samo činjenice da je Meštrovićevo djelo bilo reproducirano na naslovnici kataloga i danas važne bečke secesijske izložbe iz prvog desetljeća prošloga stoljeća. Oblikovao je Meštrović za tu izložbu i plakat, koji, čini mi se, nikada nije objavljen u našim izdanjima o hrvatskome plakatu.

Tada su i u malim sredinama djelovali vrhunski arhitekti, poput Plečnika u Ljubljani i Kovačića u Zagrebu. Naši umjetnici zauzimaju velike operne pozornice, počinje prožimanje kulture za koje ne vrijedi više pravilo veliki i mali, nego dobar i još bolji.

Početak je to i mondenoga turizma, pa se uz svjetski poznata termalna kupališta u tadašnjim novinama često pojavljuju slike opatijskih vila i hotela. Dio pomorskoga prometa ima Rijeka, dok je Pula vojno pomorsko uporište, a nedaleko od njih razvijao se Trst kao važna pomorska luka i grad trgovine.

A kako kapital i trgovina nemaju mogućnost razvoja bez kozmopolitskoga štiha, tako i Trst postaje gradom malih kolonija raznih naroda. U njemu i hrvatski trgovci, pa i brodari, nalaze svoj prostor gotovo sve do naših dana.

O kulturnoj klimi u Trstu rado je govorio Drago Ivanišević, inače rođeni Tršćanin, napose iz vremena snimanja njegove televizijske drame Lenjin u Africi, u kojoj je Bakar bio kulisom za Trst iz vremena boljševizma.

Svako vrijeme donosi nešto svoje, pa će se vjerojatno i ovo naše pamtiti po kineskim dućanima, kojih danas u Trstu ima na svakom koraku, kao i došljacima azijskoga podrijetla, koji su se neopazice, ali sigurno, uvukli među romansko i slavensko, pa i germansko, stanovništvo, nametnuvši se jeftinom robom i još jeftinijom radnom snagom.

Zanimljivo je da kozmopolitski Trst još živi u starome dijelu, tzv. Getu, gdje se nalazi nekoliko antikvarijata, u kojima su rado prihvaćene sve knjige tršćanskih pisaca napisane na bilo kojemu jeziku ili tiskane u nekoj drugoj zemlji.

Zamišljam što bi tamošnji antikvar učinio da mu ponudim novine »Jadran« (Trst, 1903–1904), vlasnika, izdavača i urednika Ante Tresića Pavičića? Bi li ih odbio samo zato što su tiskane na hrvatskome jeziku – uz tek neznatan dio na talijanskom. Teško je povjerovati da bi taj antikvar pritom uopće znao što je taj tjednik, koji je izlazio svake subote u podne, značio ne samo tršćanskim Hrvatima nego i cijeloj Hrvatskoj. Ali sam posve siguran da bi ih kupio. Prvi broj »Jadrana« s programskim tekstom izašao je 11. travnja 1903.

Sljedeći brojevi donosili su političke članke o suvremenoj Hrvatskoj, a uz književne priloge sama Tresića Pavičića tekstove su objavljivali Rikard Katalinić Jeretov, Božo Lovrić, Viktor Car Emin, Frano Angjeli Radovani i Vladimir Nazor. Za suradnju spreman je već i Milan Begović, dok se u gotovo svakom broju javlja Ivan Andrović. Niz suradnika koristio se pseudonimima.

Jasno, kupio sam ta dvadeset i tri broja tjednika »Jadrana«, jer je rijetka periodika u svim antikvarijatima svijeta iznimno cijenjena. A knjižnicama nerijetko i nedostaje. Jer, novine traju kratko vrijeme, potiskuju ih nove informacije, one ne završavaju na policama poput knjiga, nego najčešće – u smeću. Ali, nema znanstvenog istraživanja koje će zanemariti tiskane zapise u novinama, uvijek će ih rado uspoređivati s drugim izvorima te istraživati vrijeme i prostor na kojem su izlazile.

Nažalost, Ante Tresić Pavičić pokrenuo je svoj tjednik u iznimno nepovoljnu vremenu za opstanak hrvatskoga nacionalnoga korpusa, ne samo u političkom pogledu nego i kada je riječ o opstanku sama jezika. Dodamo li tomu priloge iz kulture, tek ćemo tada shvatiti značenje što ga te novine i danas imaju.

Saznajemo, među ostalim, da je kipar Ivan Rendić zaposlen u Trstu, pa je čitateljstvo već u prvome broju obaviješteno da je hrvatski umjetnik upravo dovršio poprsje gospođe Ivke Kalister.

Rad Matice hrvatske »Jadran« prati s velikom pozornošću. Čitamo tako o skupštini Matice hrvatske, njezinoj reformi, novim knjigama, satirični prilog o suvremenim književnim prilikama Posjeti naših književnih struja u mojem bolesnom mozgu (Angjeli Radovani) i mnoge druge, važne i manje važne, vijesti.

Unatoč mnogim zanimljivim književnim prilozima, novine se ipak najviše mogu dičiti osobito vrijednim ogledom A. G. Matoša o Charlesu Baudelaireu. Bez ikakve dvojbe riječ je o prvotisku jednog od najvrednijih eseja iz Matoševa opusa, ali i hrvatske književnosti. Izlazio je u nastavcima, počevši od prvoga broja drugoga godišta. Matoš je tada u Parizu, ne samo svojom voljom, i živi u krajnjoj bijedi.

Uredništvo u svojoj popratnoj bilješci moli čitatelje za pomoć.

Ta dvadeset i tri broja »Jadrana«, pun nade u obostrano zadovoljstvo pronađenom građom, ponudio sam na otkup zagrebačkoj Gradskoj knjižnici uz cijenu od 1.610 kuna. Voditeljica časopisnog odjela vratila mi ih je s dobronamjernom preporukom njihove dugogodišnje ravnateljice da novine ponudim Gradskoj knjižnici u Puli, jer je Pula bliže Trstu! E, nije mi jasno zašto se toga i sam nisam sjetio. Kad sam bolje razmislio, shvatio sam da je pogriješila.

Prije svega zato što je zemljopisnim koordinatama u hrvatskoj književnosti, napose kada je riječ o novinama »Jadran« i prisilnom boravku A. G. Matoša u Parizu, njegovu rodnom Tovarniku, Beograd još i bliži. A i u njemu je proveo neke godine.

Na kraju, siguran sam da je našem velikanu i danas sigurnija strana od domaće adrese. Francuska knjižnica od zagrebačke. I unatoč pretrpljenim pariškim patnjama. I našoj obostranoj gladi.

Možda nije slučajno što je već u prvom godištu »Jadrana«, među ostalima, tiskana i misao: O Bože, daj svim Hrvatima više mozga!

Ivan Berislav Vodopija