Krhotine zrcala

Krhotine zrcala

Jadranko Bitenc, Meko okidanje, Naklada Lukom, Zagreb, 2007.

Teen–roman Meko okidanje ima dva simbolična poglavlja Ubod u priču (Premrežavanje) i Odmotavanje, a unutar tih zbivanja vješto računalno pero autora niže pedesetak boldiranih naslova poput Solo je u svojoj sobi zaigran s porukama na mobitelu ili Gle, kako je lijep dan s naglašenim ironijskim odmakom. Iza tih razigranih naslova slijede kraće ili dulje prozne cjeline koje ubrzanim, dinamičnim ritmom raskrivaju smrtonosnu, paklenu zbilju – drogu – koja se poput virusa nastanjuje u drogiranim mozgovima i tijelima i rastače ih. Simbolika naslova Meko okidanje (meko umiranje) snažno izriče svu grozotu nasilja narkomana nad sobom i drugima – konzumiranjem i raspačavanjem droge.

Roman dramatske konstrukcije s uspjelim nagovještajima moderne krimi–priče situiran je u Ivanić–Gradu, pitomu gradiću nadomak Zagrebu. Upravo to koncentriranje događanja u određenom urbanom prostoru pridonosi slojevitosti, ali i aktualnosti.

Imena protagonista tragične priče pripadaju izbezumljenom i izgubljenom svijetu uživalaca droge (Tommy, Sestra Haš, Depra, Gerardo). Način komuniciranja poraženih likova majstorski je prilagođen njihovoj agresivnoj svakodnevici (poznati i noviji, sad već gotovo globalistički žargon (lova, cuga, spika, frka, mobač itd.). Isto tako usklađeni su s virtualnim vremenom i brojni anglizmi poput sorry, be cool, shoking. Riječju: sve je podređeno autentičnosti. I smrt koja neizbježno dolazi pridonosi narkomanskoj realnosti, bez uljepšavanja. U romanu nije ništa nametnuto ili suvišno, a grč nelagode, straha i nasilja bolno je snažan u samoubilačkom, očajničkom činu majke kojoj se kći Pina, narkomanka, bezdušno otrgla, ostavivši joj u srcu prazninu.

Svim tim drogeraškim zbivanjima suprotstavlja se neobični mladić, gimnazijalac Solo, koji u svome gradu snima fotke na digitalcu i dijeli ih sugrađanima. Prizori viđeni okom dječaka iz prikrajka hvataju zbilju koja a priori ne odgovara onima koji o sebi imaju drukčije mišljenje. Solo s digitalcem u ruci osamljen je, ali hrabar i promišljen lik, sučeljen zlu na drugoj strani. Nazvati ga samo pozitivnim likom nije dovoljno, jer on je usred narkomanskih strahota koje imaju okus smrti ostao human. On ima dušu. Njemu je poznat žargon narkomana (sve same izopačene riječi kao piz, dop, gun, fix) i znano mu je reagiranje onih koji se fiksaju, no ipak ne podliježe sirenskom zovu droga.

Još je jedan magičan, nesvakidašnji lik (iako podliježe drogama) »lokalni narkić Tommy«, kojemu je idol Sizif. Njegovo razmišljanje o Sizifu kojeg su bogovi kaznili da gura kamen uz brijeg da bi, nakon što ga dogura na vrh brijega, gurnuli taj kamen nizbrdo, izaziva čudesan osjećaj. Sizif se ne predaje volji bogova, naprotiv, ufurava se u život. »On je znao da se pravi život, bez opterećenja, odvija kada se silazi u dolinu«. Eto, to silaženje Sizifa u dolinu, bez tereta, izriče radost postojanja i puno je duha i dobrodošla optimizma. I tu je Jadranko Bitenc nepogrešivo svoj, jer divno je pomisliti da, silazeći s teške planine, bez obzira što nas ponovno čeka kamen i guranje, imamo sve slobodno vrijeme za sebe i da ga možemo utrošiti kako nas volja. Onaj tko se zna nositi s teškoćama, ma kakve one bile, »uvijek je pobjednik u životu«. Zato bi Meko okidanje u životnom edukativnom procesu trebali čitati i mladi i odrasli.

Ljerka Car Matutinović