Koliko je maršal Tito zaslužan za hrvatsko glumište

Koliko je maršal Tito zaslužan za hrvatsko glumište

Josip Broz Tito ipak je zaslužio svoj trg na Kazališnom trgu. Jer bio je sjajan glumac, tako velik da i danas mnogi prosuze sjećajući se Maršalovih javnih nastupa. Samo neki čangrizavci kritiziraju njegov slabašni hrvatsko-srpski ili točnije zagorsko-ruski jezik, katastrofalne naglaske i krive padeže. Pretpostavljamo da je tako šlampig namjerno govorio kako bi svoje glumačke sposobnosti što više približio širokim narodnim masama

Ponovna natezanja oko preimenovanja Trga maršala Tita u samu srcu Zagreba tjeraju na razmišljanja u dvama smjerovima. Prvi: koliko je maršal Jugoslavije Josip Broz Tito zaslužan za hrvatsku dramsku umjetnost? I drugi: kako to rješavaju drugi narodi koji su proživjeli totalitarne sustave, fašističke i komunističke?

Vrhovni komandant JNA dobio je svoj trg, koji se smatra najljepšim u Zagrebu, vjerojatno zato što mu je to za vrijeme njegove vladavine pripadalo po prirodnom pravu jer bijaše slavljen kao naj, naj, naj... u svemu, pa čak i poetski kao ljubičica bijela. A prije toga Kazališni trg kitila su imena i nekoliko antinarodnih veličina pa ga je trebalo oprati imenom najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Čudnovato je to sa sinovima, jer nigdje ne čuh da se utjecajne političarke (Anka Berus, Savka Dabčević Kučar, Milka Planinc i ostale) naziva najvećim kćerima. Očito je mačizam bio svenazočan i u inače u svemu ravnopravnu socijalističkom društvu.

Ali, pitamo se zašto Tito nije dobio svoj trg na bivšem Jelačić-placu, mitskom središtu Zagreba? Tu mu je bilo mjesto, a ne na Kazališnom trgu jer, pitamo se, kakve su Titove zasluge za hrvatsku kazališnu umjetnost? Nikakve. Ali, ali, šapuće mi moj crveni vražić u uhu: zar Tito nije znao sjajno inscenirati svoje javne nastupe u zemlji i inozemstvu? Pa one njegove bijele admiralske odore, brojna odličja, dolasci na mjesta gdje je držao govore, premda nije bio izvrstan govornik, ljudi su upijali svaku njegovu riječ. Koji se glumac može pohvaliti takvim uspjesima? Čak ni Dubravko Dujšin, pretplaćen na glumljenje nacionalnih veličina iz daleke povijesti.

I u inozemstvu Tito je bio uspješan glumac. Svojim glumačkim šarmom osvajao je strane političare i državnike, tako da su sve vrijeme čvrsto vjerovali kako je on velika povijesna ličnost, što su i potvrdili masovnim dolaskom na Maršalov pogreb. Koji se glumac može dičiti da je pokopan uz takve počasti? Nijedan.

Po svemu rečenom Josip Broz Tito ipak je zaslužio svoj trg na Kazališnom trgu. Jer bio je sjajan glumac, tako velik da i danas mnogi prosuze sjećajući se Maršalovih javnih nastupa. Samo neki čangrizavci kritiziraju njegov slabašni hrvatsko-srpski ili točnije zagorsko-ruski jezik, katastrofalne naglaske i krive padeže. Pretpostavljamo da je tako šlampig namjerno govorio kako bi svoje glumačke sposobnosti što više približio širokim narodnim masama. Jer, slušajući ga, mnogi su mislili, ali nisu govorili, kad je Tito s tako slabim hrvatskim mogao postati najveći jugoslavenski glumac, zašto ne bih to bio i ja.

Sjećamo se da se Tito okušao i kao jezikoslovac. Nakon sto je Partija proklela i kaznila potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, Tito je u Prištini napao potpisnike Deklaracije obrativši se uglavnom Albancima s pitanjem: »Drugovi, da li me razumete kad govorim...«, a oni su složno odgovorili: »Da, shok Tito!« (Shok albanski znači drug.) Eto, tako je Broz jednom jedinom kratkom rečenicom shokirao cjelokupno hrvatsko jezikoslovlje. Pa i zbog toga zaslužuje svoj trg na Kazališnom trgu, jer bez dobrog poznavanja jezika gluma ništa ne vrijedi. Možda ne bi bilo loše ako bi se napravio kompromis i trg na kojemu se nalazi HNK nazvao Kazališnim trgom maršala Tita. Ne smije se zaboraviti da je Maršal nadahnuo mnoge svoje vojničine na bjegove u svih pet, šest ili sedam ofenziva, što je zahtijevalo izvanredne glumačke sposobnosti varanja neprijatelja, pa ga se i poradi toga može nazvati Velikim glumcem. A i nakon rata mnoge su vojne parade njegove »JNA« bile nešto kao veličanstvene baletne predstave. I to pripada u glumište.

Ali šalu na stranu. Pitamo se kako s problemom Kazališnoga trga, promjenom imena dobivena po nekom diktatoru, postupaju druge tranzicijske zemlje? Očito nemaju previše fantazije pa jednostavno brišu diktatorovo ime s trga koji s njim nema nikakve veze. Ne vjerujemo da u Moskvi neki kazališni trg nosi ime maršala Staljina. U Italiji doduše još slave Mussolinija, ali samo u njegovu rodnom mjestu. Zašto ne bi Hrvati tako postupili s Maršalom? Neki trg u Kumrovcu nazvali njegovim imenom, pa bi to onda bilo prema narodnoj kako je (crveni) vuk sit i (crne) ovce na broju. A neka Zagreb ponovno dobije svoj stari i dosadni Kazališni trg.

U Španjolskoj je socijalistička vlada vrlo grubo postupila s Francovim spomenicima i imenima ulica i trgova, premda je to u djelokrugu komunalnih vlasti. Naprosto je zapovjedila da se uklone svi Caudillovi spomenici i izbriše njegovo ime s ulica i trgova. Bilo je nekih prosvjeda negdašnjih frankista, ali bez velikih potresa. Pred Španjolskom se nalaze drugi važniji problemi, kao legaliziranje istospolnih brakova i izbacivanje vjeronauka iz škola, što strašno uzbuđuje Katoličku crkvu u toj najkatoličkijoj zemlji svijeta. Franco je potonuo u mraku zaborava, ali se na to čekalo više od pola stoljeća. Dakle, Hrvatska ima još mnogo vremena za prosvjedne zborove na Trgu maršala Tita. Možda bi bilo ljepše ako bi se organizirali na sam Maršalov rođendan 25. svibnja (maja), ali tako da iz svih važnijih gradova Hrvatske dolaze štafete s potpisima prosvjednika. No moj crveni vražić šapuće mi u uho: Broz nije rođen 25, nego 5. svibnja (maja), a ja mu potiho odgovorih: eto, vidi koliko je veliki glumac, kad je čak prevario i vlastitu majku došavši na svijet dvadeset dana nakon poroda. Zar to nije u najboljem stilu apsurdnoga teatra? Zaključak se sam po sebi nameće: najljepši zagrebački plac nazvati Kazališnim trgom maršala Tita.

Gojko Borić