Koga gledamo?

Koga gledamo?

Fatalna plavuša koja čas postaje poznati lik iz filma čas samo ogoljeno tijelo, kao da je zarobljena unutar scenskoga prostora i podaje svoje tijelo publici i svemu što ona želi da bude

Selma Banich se nakon poduljeg izvođačkog iskustva unutar grupe, bilo kao dio OOUR-a ili nekoga drugog kolektiva, posvetila solu, vjerojatno najzahtjevnijoj formi, ali i potrebi izvođača da se okrene sebi i preispita vlastiti položaj i dosadašnji rad. Chew (žvakanje, preživanje) premijerno je izveden još u prosincu unutar programa znakovita naslova Privremeni plesni centar Teatra &TD.

Prevladavajuća osobina rada Banicheve, ovoga sola ponajviše, jest repeticija, ponavljanje (prežvakavanje) istog izvedbenog materijala, točnije minimalnoga broja pokreta od kojih se predstava sastoji. Redom su to hodanje na sve četiri, omotavanje kabela po tlu ili oko nogu, rolanje po tlu, pulsirajuće gibanje u disco-maniri i hodanje unatraške na sve četiri. Čitavih prvih petnaest minuta predstave ona se kreće naprijed-natrag u sporu izmjenjivanju koljena i ruku, dopuštajući pokretu da se iscrpi do krajnosti, nakon što se prouči i najmanji njegov detalj, umirujući time publiku, upućujući je samu na sebe, na sam čin promatranja. Zbog dojmljive plave perike u stilu filmskih diva šezdesetih godina i pognute glave ne možemo joj vidjeti lice, što uz dugo mehaničko nizanje istih pokreta potpuno dokida bilo kakvu identifikaciju i izazivajući kao i uvijek percepciju publike ispire sa sebe svako značenje.

U dijelu kada skakuće prizivajući ritmičnu disco-atmosferu ona priziva i plesački dril, kojim se nebrojenim ponavljanjima postiže zacrtana virtuoznost izvođenja nekoga plesnog pokreta. Zapaža se to i u ostatku predstave u velikoj kontroli nad tijelom i trudom koji je potreban za točnu izvedbu, primjerice kada ležeći na leđima i uzdignute glave izvođačica polako ispreplećući stopala omotava mikrofonski kabel oko nogu. Ovom je solu svojstvena igra s poosobljavanjem, a ona je postignuta tako što baš kada određeni broj ponovljenih pokreta počinjemo poistovjećivati s karakterom on daljim ponavljanjem nestaje i postaje isprazan.

Kao kontrast ponavljanju, ali na kraju s jednakim učinkom, Banicheva povremeno zastaje u duljim pozama, jednako naizgled prepoznatljivim pa opet posve slučajnima. Kada u potpuno neočekivanim trenucima krenu poznati glazbeni brojevi I Will Always Love You ili All My Love ne znamo je li riječ o sladunjavoj ljubavnoj priči ili hitovima na čiji smo sveprisutni zvuk i klišejizirane stihove već ravnodušni pa tako i oni poput pokreta postaju neprimjetna konstanta.

Banich – fatalna plavuša koja čas postaje poznati lik iz filma čas samo ogoljeno tijelo koje izvodi nametnuti pokret kao da je zarobljena unutar scenskog prostora i podaje svoje tijelo publici i svemu što ona želi da bude. U tome – nemogućnosti prepoznavanja identiteta, u neprekidnomu preuzimanju drugih značenjskih slojeva i tjelesnih jezika, a ponajprije medijski nametnutih, ženskih –tragičnost je ovoga sola.

Jelena Mihelčić