IZNENAĐENJE U SAMOBORU!

Post festum: Izložba mađarske avangarde, Galerija Prica, Pučko otvoreno sveučilište, Samobor, 1. prosinca 2007 – 10. veljače 2008.

IZNENAĐENJE U SAMOBORU!

Osim Pariza na izložbi se jasno može uočiti da je drugo glavno izvorište avangarde u Mađarskoj Weimar. Najjače je ime iz toga kruga s djelom na izložbi Laszlo Moholy-Nagy, čija ostvarenja likovna publika u Hrvatskoj ima rijetko priliku vidjeti

Nakon što su prošle godine u Zagrebu održane dvije izložbe o avangardi, odnosno avangardnim tendencijama u hrvatskoj umjetnosti potkraj 2007. i početkom 2008, na njih se nadovezala još jedna sa sličnom tematikom – mađarske avangarde iz zbirke Muzeja Jannus Panonius u Pečuhu. Izložba nažalost nije dobila dovoljno veliku medijsku potporu, tako da, usprkos atraktivnosti, nije odveć odjeknula unutar kulturne javnosti. Autorstvo izložbe potpisuju dijelom domaći, dijelom mađarski kustosi: József Sárkány, Maja Kato te Mislav Hóllos. U neveliku izložbenom prostoru Galerije Prica izloženo je pedesetak slika, grafika i izrezaka iz novina dvadeset i pet mađarskih umjetnika nastalih u razdoblju od 1906. do 1931, a zastupljena su brojna utjecajna imena onodobne mađarske likovne scene poput Lajosa Kassaka, Sándora Bortnyika, Gyule Derkovitsa, Jenőa Gábora, Bele Kadara, Válerije Dénes. Zanimljivo je da su izložena i dva rana crteža slikara Petra Dobrovića, jednog od ključnih ljudi međuratnoga jugoslavenskog slikarstva. To ne treba čuditi jer je taj slikar, poput Zlatka Price, čije ime samoborska galerija nosi, podrijetlom iz Pečuha, pa su i prvi njegovi umjetnički radovi vezani uz taj grad.

Javljanje avangardnih tendencija u mađarskom slikarstvu već u prvom desetljeću 20. stoljeća vezano je ponajprije uz časopis »Dvadeseto stoljeće«, koji je 1905. i 1906. objavio niz članaka o postimpresio-

nizmu i fovizmu, potaknuvši time domaće umjetnike da se okrenu prema novom likovnom rječniku. Dalji ključni poticaj odigrale su budimpeštanske izložbe Cézannea i Gauguina 1907. te futurista i ekspresionista 1913. Osnivanjem časopisa »Tett« (1915) i »MA« (»Magyar Aktivismus«, 1917) mađarska avangarda dobiva službena glasila, a umjetnici prigodu za objavljivanje grafika i slika. Časopise je pokrenuo jedan od glavnih predstavnika tamošnje avangarde Lajos Kassák, koji će surađivati s ostatkom avangardne scene na području srednje Europe, pa tako i s dadaističkim hrvatskim/jugoslavenskim časopisima.

Kakvoća izloženih radova iznimno varira (i u slučaju grafika i u slučaju slika), no usprkos tomu, oni su za hrvatsku povijest umjetnosti itekako zanimljiv komparativni primjer, jer slične prijelazne stilske pristupe između nove objektivnosti, ekspresionizma i kubizma susrećemo u istomu vremenu (katkad nešto ranije, katkad nešto kasnije) i u brojnih domaćih slikara. Iako su starija izložena djela nastala još za postojanja Austro-Ugarske Monarhije, a ostala u vremenu neposredno nakon njezina raspada, srodnost u izrazu između hrvatskih i mađarskih umjetnika nije nastala toliko zbog zajedničkoga političkog i kulturnog prostora na kojemu su oni u tom trenutku živjeli, koliko zbog crpljenja motiva i studiranja na glavnom izvorištu novih tendencija u umjetnosti početka 20. stoljeća – Parizu.

Osim Pariza na izložbi se jasno može uočiti da je drugo glavno izvorište avangarde u Mađarskoj Weimar. Najjače je ime iz toga kruga čije djelo susrećemo na izložbi Laszlo Moholy-Nagy, čija ostvarenja likovna publika u Hrvatskoj ima rijetko prigodu vidjeti. Djelujući s Bauhausom Moholy-Nagy je privukao toj školi niz mađarskih đaka, od kojih će pojedini poslije postati istaknuti umjetnici poput Marcela Breuera, Farkasa Molnára, Henrika Stefana, Gyule Pappa. Većina će glavnih predstavnika mađarske avangarde tijekom dvadesetih zbog ljevičarskih stajališta i zaoštravanja unutrašnjopolitičke scene dolaskom Hortyja na vlast napustiti zemlju. Odselivši se u Pariz, Berlin i Beč nastavit će u novim sredinama s umjetničkim djelovanjem, no više neće dosegnuti u svojim djelima razinu kvalitete kakvu su imali u prvim desetljećima 20. stoljeća.

Samoborsku izložbu prati vrstan katalog s uvodnim tekstovima, obiljem ilustracija te kratkim biografijama umjetnika čija su djela izložena. Iako su u posljednje vrijeme djela na engleskom i njemačkom o mađarskoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća postala relativno brojna, svaku knjigu koja omogućava dobivanje informacije s mađarskog, nama uglavnom jezično nedostupna područja, treba pozdraviti.

Dragan Damjanović