Ezopovski govor

Ezopovski govor

Mladen Hanzlovsky, Nepoznati Lacković – slikar disident, Golden marketing / Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Ivan Lacković Croata možda će u povijesti naivnoga slikarstva ostati najbolje zapamćen po linearizmu, iznimno vještu crtežu i uljima na staklu, dotjeranim do filigranske minucioznosti. Ali poznavatelji njegova djela ponekad će se začuditi određenim motivima, oniričkim, nadrealističkim detaljima, pa i kompozicijama koje su izrazito simboličke naravi. Što znači njegov Brod luđaka, taj crtež Géricaultova nadahnuća? Kakvu simboliku imaju maske, dvoglavi konj, zvjezdice ili kosturi u Lackovićevoj bogatoj fantaziji?

Knjiga Nepoznati Lacković – slikar disident, bavi se likom i djelom Ivana Lackovića Croate, s posebnim naglaskom na simboliku koja se iščitava iz njegovih slika, grafika, a napose crteža. Upravo bogata uporaba simbola, alegorijskih prikaza i teško čitljivih, na prvi pogled nelogičnih detalja, glavno su obilježje koje razlikuje Lackovića od drugih naivnih slikara, čineći nešto što autor knjige zove ezopovski govor, odnosno komentar društvene zbilje putem basne, parabole ili alegorije. Nezadovoljan time što se Lackovićevo djelo do sada gotovo isključivo tumačilo s formalno-estetske strane, zanemarujući simboliku prikazanoga, Hanzlovsky daje iscrpnu analizu mnogih crteža i slika hrvatskoga naivca, pokušavajući tumačiti njihovo značenje u odnosu na povijesni i politički trenutak kad su nastali.

A simbolika koja se čita u Lackovićevu djelu uvijek je političke naravi. Naivno slikarstvo u Hrvatskoj od svojih je početaka, s Hegedušićem i grupom Zemlja, bilo društveno angažirano. Cilj naivaca bio je komentirati društvenu zbilju, ukazivati na nepravde koje se dešavaju, ponajprije na selu, i to jednostavnim, neakademskim likovnim izričajem. U toj tradiciji djeluje i Lacković. Prikazom društvene i političke situacije u Hrvatskoj i Jugoslaviji (pa čak i u svijetu) šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, Hanzlovsky uspijeva dovesti u vezu Lackovićev odnos s tadašnjim režimom te njegova iskustva s njime, s djelima koja su nastala u tom razdoblju. Lackovićeva simbolika kreće se od intimne i teško uočljive – Seoski sprovod s crvenim cvijećem kao daleki simbol neodrživosti Jugoslavije; Plašilo u noći kao globalni strah na vrhuncu hladnoga rata; Mrtva priroda s diskretno naznačenim motivom srpa i čekića – do slika u kojima simbolizam nije skriven ni usputan, nego koje same po sebi čine simboličnu kompoziciju: Dvoglavi konj, kao dvostruki moral establišmenta koji ga nije želio primiti u muzej naivne umjetnosti; Čudni ljudi, padobranci koji slijeću na selo, kao simboli navale diletanata koji se žele prodavati kao naivni slikari itd. Prema osamdesetima Lacković se više ohrabruje pa je u grafičkim mapama svaki list prepun simbola naznačujući mračnu sadašnjost i još mračniju budućnost, primjerice, mapa Thanatopolis posvećena Krleži i Signum Terrae posvećena Hegedušiću.

Ali, što je za Lackovića apokalipsa? Što je uzrok makabrističkom pandemoniju koji se u sigurnim linijama izvija po njegovim listovima grafika, uljima, crtežima? Odgovor autor knjige nalazi u Lackovićevoj biografiji. Kao pripadnik seljačke, siromašne i iznimno religiozne obitelji slikar je modernizaciju proizvodnje, liberalizaciju koju sobom donosi život u velikom gradu, doživljavao kao napad na tradicionalne patrijarhalne vrijednosti sela. Zbog bliskosti s Hegedušićem (koji je, po riječima Hanzlovskog, uvijek imao biljeg državno subverzivnog elementa), ali i zbog odgoja koji je pretpostavljao vjeru, odnosno religioznost kao važan dio njegova života, u komunističkom režimu činjene su mu mnoge nepravde, od kojih je možda najveća zabrana izlaganja u Galeriji primitivnih umjetnosti u Zagrebu (danas Muzej naivne umjetnosti). Za razliku od svoga duhovnog učitelja Hegedušića, koji je svemu pristupao sa skepsom i ničemu se nikada nije zavjetovao, Lacković je cijeloga života bio čvrstih i nepromijenjenih uvjerenja. To su bili prije svega nacionalni, antijugoslavenski nazori, zatim spomenuta religioznost i užasavanje nad urbanim životom. Grad je za Lackovića biblijska Sodoma, mjesto gdje nema morala, gdje čovjek čini nasilje nad prirodom i gdje su poremećeni tradicionalni obiteljski odnosi za koje umjetnik smatra da su temelji društva. Otuda mračni simboli vezani uz moderni život, demonizacija ateizma, ogorčena kritika komunističkog režima, ali i zapadnih procesa liberalizacije u Lackovićevu djelu. Od svega što je doživljavao stranim i neprijateljskim Lacković je bježao u idilični seoski svijet ulja na staklu, koja je zvao Duge zime, ali mu istovremeno temperament nije dopustio da šuti o fenomenima koje je smatrao problematičnima. To je učinio upravo svojim ezopovskim govorom, koji je dosad bio uglavnom zanemarivan.

Uz isticanje i tumačenje simbolike na Lackovićevim slikama (kojemu, kako se više puta naglašava u knjizi, nema presedana u domaćoj kunsthistoriji), djelo Mladena Hanzlovskog vrijedno je kao ponovno isticanje mnogih međunarodnih uspjeha toga naivca, a smještanjem Lackovića u povijesni kontekst autor spominje i podsjeća na ostale izvorne oblike hrvatske umjetnosti koji su koegzistirali usporedno s naivnim slikarstvom, poput crtanoga filma ili etnodokumentarizma.

Feđa Gavrilović