Čast borcima i limenim loncima

Čast borcima i limenim loncima

Holdinzi, fliperizacija grada, komercijalno napinjanje projekata, javni interes u kojemu kuha privatna pohlepa, a tek potom i mijenjanje GUP-a ... to je ovdje redoslijed?! To je kao da po protezi za nogu oblikujete i prilagođavate ljudsko tijelo, a ne obrnuto. Ali, sve ide ko po loju

Pretvaranje intimnoga Cvjetnoga trga u javni prostor završeno je još daleke 1995/6. godine. Sada je javni prostor pretvoren u privatnu prćiju snagom javne moći, oholih, bahatih ljudi, koja očito, kao »svaka javna moć počiva na najnižim dijelovima svake ličnosti« (Valéry). Sve ukazuje i da »najboljima nedostaje uvjerenja dok su najgori puni strastvene žestine«.

Zatiratelji memorije gradskoga prostora dizanjem ruku u Gradskom poglavarstvu pokazali su da će tako akcelerirani i poticani procesi i ubuduće biti nezaustavljivi. Deratizacija memorije grada govori poodavno da se moć iz stručnih prelila u političke ruke. To nije orvelovski nego naš svakodnevni svijet, s mnogo sirove volje. To je novi barbarizam onih koji su shvatili da je sve svemu i svatko svakomu samo – računica.Oni su dakako bili i mudri. To je cijela strategija. Oni nađu poslušnike i među stručnjacima.

I doista uvijek možemo okupiti svoje stručnjake, svoje arhitekte, urbaniste... Uvijek se može sklepati ocjenjivački i prosudbeni sud od ljudi od imena, članova najvećih znanstvenih i kulturnih institucija... To se onda zove podijeljena struka. Povorka Varšavskom ulicom s kuhačama, čegrtaljkama i loncima doživljava se kao karnevalska povorka ili u najboljem slučaju kao folklorna skupina mjesečara. Pedeset tisuća potpisa čista grafomanija su i hir nezadovoljnika i s njima će (svima?!) gradski gubernator razgovarati. Jer ostaje još 750.000 građana koji nisu potpisali, a oni su po čudnovatoj logici za projekt koji privatni interes alkemijski pretvara u javni. Holdinzi, fliperizacija grada, komercijalno napinjanje projekata, javni interes u kojemu kuha privatna pohlepa, a tek potom i mijenjanje GUP-a ... to je ovdje redoslijed?! To je kao da po protezi za nogu oblikujete i prilagođavate ljudsko tijelo, a ne obrnuto. Ali, sve ide ko po loju.

Napisao sam jednom da je ovo grad za snobove, šminkere, grad u kojemu ne smiješ biti prosječan, mirni građanin, grad u kojemu sve (povijest i ljudi) smeta grandizonim projektima i atraktivnim lokacijama i u kojemu tihi svakodnevni život ne igra nikakvu ulogu. To je u posljednje vrijeme grad pun zakonitih pljačkaša koji s nekoliko kanti bijele boje povuku na kolniku nekoliko crta, postave u blizini neki automat za parkiranje, grad u kojem će se skupo plaćati ne samo struja ili voda nego i zrak koji se udiše. Grad u kojemu gradonačelnik ne zna kamo s ljudima kojima je ista megalomanija urušila kuće i domove, ali zna da je Dinamo svetinja (svetinja nije recimo HNK ili Sveučilište), a Mamić Sveti Nikola koji razdrljen baca i rasipa debele novčanice sviračima u sitne sate. »To je naše društvo, to smo mi« – kazao je Di Antonio prijatelju Andyju Warholu potičući njegove boce Coca-Cole i njegove i naše pin-up nacionalne sponzore, sponzoruše i heroine.

Čast borcima i limenim loncima. Možda ovdje treba još malo Mishimine tjelesne hrabrosti. Što je (u)činiti, pitao me kolega i jedan od viđenijih boraca za grad. Rekao sam: snajperisti na krov, maskirani sa zoljama u podrume, barikade u Varšavskoj i ulični rat. Nasmijali smo se nekako gorko, onoliko gorko koliko u svemu ima neke male istine. Jer kako se pod okriljem demokratske procedure može zaustaviti ovaj stampedo napretka?

Neka je umjetnica na Venecijanskom bijenalu nastojala ispričati priču »kako mi na Balkanu ubijamo štakore«. Po njoj, štakornjaci i štakori vladaju dok ne nalete na drugog, većeg i okrutnijega štakora. Bilo kako bilo, štakor je narastao do neslućenih razmjera. Sada će veliki štakor stjerati male u pasaže, u krtičnjake ili, lijepo rečeno – u podzemne garaže. Deratizacija vrijedna nekoliko stotina milijuna eura i automobili u središtu grada koji ne znaju kuda će ulaziti a kuda će izlaziti – to je sudbina.

Sedamnaest ili devetnaest blokova čeka radost uređenja. Jednom će i ekshumacija povijesnoga Donjega grada biti arheološka poslastica. Jednom će evolucija promatrati put od ovoga prema prošlom stoljeću i u hodu unatrag otkriti sve kulturnije, pitomije, inventivnije i kultiviranije oblike života »Natrag k pobjedi!« uskliknuo bi poljski satiričar.

Dobro je da postoje dokumenti i snimke. Da se zna kada su gradom vladali građani, struka i kultura, a kada mali i veliki štakori.