Američko-ruske veze

Američko-ruske veze

Virtuozne bravure Marca Grazianija koje su bile daleko od toga da postanu same sebi svrhom, iznimna muzikalnost mladog violinista te velika koncentracija dirigenta Gavriela Heinea i orkestra Zagrebačke filharmonije učinile su Koncert za violinu i orkestar u D-duru Petra Iljiča Čajkovskog iznimno privlačnim

Unatoč vidljivu animozitetu publike, koncert Majstori orgulja, održan 16. veljače 2008. u sklopu ciklusa Lisinski subotom, ostavio je očekivano snažan dojam. Nastupili su nizozemski orguljaš Sietze de Vries i hrvatski orguljaš Ante Knešaurek. Knešaurek se odmah na početku koncerta predstavio kao majstor: izvodeći djela Marijin ružičnjak Olje Jelaska i Oluja Josipa Magdića zaronio je u instrument, prateći skladateljsko traganje i uživanje u bogatu zvuku orgulja.

Pristup Sietzea de Vriesa bio je nešto drukčiji, zatvoreniji. To je, uostalom, pokazao i izbor klasično-romantičnog djela, prvoga stavka Sonate u A-duru, br. 3 Felixa Mendelssohna. De Vries svira detaljistički, punu pozornost daje liniji i ne dopušta da ga nadvlada veliki zvuk kao što to čini Knešaurek. Taj je zaključak potvrdio drugi, još impresivniji dio programa. Tu su, naime, oba orguljaša vratila instrumentu ulogu kakvu je imao od postanka: improvizaciju. De Vries i Knešaurek improvizirali su na zadane teme: De Vries na temu Now thank we all our God, koju je sam odabrao, a Knešaurek na teme Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene i Lumen Christi, koje je za njega, u stanci koncerta, odabrala publika. Bilo je začudno slušati kako Knešaurek gradi bogati zvuk od jednostavne domaće pjesmice i ozbiljne latinske teme stvarajući tu, na licu mjesta, formalno zaokružena glazbena zdanja. Jednako je bilo impresivno prepustiti se De Vriesovoj igri varijacijama na temu Now thank we all our God, koje su kulminirale u četveroglasnoj fugi! Koncert je završen dodatkom gdje su oba orguljaša naizmjenično improvizirala.

Tjedan poslije, u petak, 22. veljače 2008. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski Zagrebačka filharmonija održala je koncert u sklopu ciklusa Bijela oktava. Bio je to također koncert za pamćenje: mladenačke snage američkog dirigenta Gavriela Heinea i našeg violinista Marca Grazianija uz iznimno popularni program dupkom su napunile dvoranu. Koncert je na neki način bio sprega američko-ruske glazbe – uostalom, Heine je prvi Amerikanac koji je diplomirao na Moskovskom konzervatoriju. The Chairman Dances, izvadak iz opere Nixon u Kini američkog skladatelja Johna Adamsa, uveo je u gotovo zabavni program pokazujući kako Heine savršeno vlada orkestrom koji, kako se čuje u posljednje vrijeme, ovisi o vrsnosti dirigenta. Atmosfera se ponešto uozbiljila za izvedbe Koncerta za violinu i orkestar u D-duru Petra Iljiča Čajkovskog. To je, zapravo, bilo jedino djelo iz klasičnog repertoara koje nije vuklo na mjuzikl, film ili operetu. No svejedno, virtuozne bravure Marca Grazianija koje su bile daleko od toga da postanu same sebi svrhom, iznimna muzikalnost mladog violinista te velika koncentracija dirigenta i orkestra učinile su to djelo jednako privlačivim Adamsovom, Bernsteinovom i Gershwinovom.

A u drugom dijelu publika je došla na svoje. Zabavnjački štih koji su donijeli simfonijski plesovi Priča sa zapadne strane Leonarda Bernsteina te iznimna izvedba Amerikanca u Parizu Georgea Gershwina, sa svim sinkopama, džezističkim temama, širokim dinamičkim rasponima, sustezanjima u tempu i poznatim melodijama, učinili su koncert jednim od onih koje se pamti. Filharmonija je doslovno blistala pod sugestivnim ravnanjem Gavriela Heinea te je pokazala da i laku glazbu treba svirati uživljeno, ozbiljno, bez podcjenjivanja njezinih tehničkih zahtjeva i njezine opojne ritmičnosti i melodičnosti.