Zlatni danci

Zlatni danci

Književna djela gotovo su uvijek izvor obavijesti o društvenom trenutku u kojemu su pisana. Upravo niz povijesnih, političkih, antropoloških, kulturoloških i literarnih informacija artikulira i ovaj naš pogled na književne ženske salone s prijelaza devetnaestoga u dvadeseto stoljeće u Osijeku. Na osnovi djelatnosti Josipe Glembay, Jagode Truhelka i Vilme Vukelić moguće je imati uvid u prostor u kojemu se oblikovao urbani identitet i osobe u njemu. U zanimljivim zapažanjima koja se čitaju u njihovim prozama posebice se uočava energija kojom se proizvodi svakodnevni život hrvatskoga građanstva na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Teme o kojima pišu tipične su za uočavanje mikropovijesti vremena: obitelj, prehrana i stanovanje, djetinjstvo i mladost, rad i slobodno vrijeme, svečanosti i pučki običaji, bolesti, osobne emocije... Putem tih tematskih prostora te dame osječke pisane riječi okupljale su uz svoje knjige djecu i odrasle. O njima se razgovaralo na poslijepodnevnom čaju u Županijskoj ulici, u Donjemu gradu ili u jednoj od dnevnih soba s pogledom na secesijski balkon. Supruge uglednih građana Osijeka priređivale su tjedna primanja, a odlazile su drugima kada je bio njihov dan za čaj. Uz five o’clock tea obično su se servirali sir i srdela. Užina uz koju ukućani i njihovi gosti neobavezno ćaskaju sastojala se od šunke, kavijara, sira, lososa, salame mortadele i obaveznoga vina. Povodi za odlazak prijateljima najčešće su bili vezani uz uzvratne posjete, obično navečer, gdje se prema starom građanskom običaju ostajalo na večeri. Osječanke se često susreću i u nekoliko organiziranih čitaonica za žene. Taj snažan prodor građanske društvenosti očitovao se i u muškom afinitetu odlaska u kavane kao i u okupljanjima na trgovima, šetalištima i sličnim »prizorištima zajedničkog života«. Tada kultura svakodnevice postaje i književni izazov.

Stiliziranom didaktičnom realizmu posebice je sklona Josipa Glembay (1861–1941), istaknuta pedagoška i kulturna djelatnica, književnica za mladež koja se prvobitno pojavljuje u književnom prostoru pod pseudonimom Ružica Bajkaševa. Njezina kulturna djelatnost usmjerena je stvaranju uvjeta za književni i kulturni rad na hrvatskom jeziku. Vlastitom energijom željela je »osvijestiti našu ženu i grad Osijek pridići kulturno za sva područja« (R. F. Magjer), pomagala je i stvorila zakladu za siromašne učenike koja je nosila ime Glembayeva zaklada. Napisala je knjigu aforizama Iskre pod pepelom (1924), a njezin rad u praksi nastojala je književno oblikovati u duljoj pripovijesti napisanoj za mladež naslovljenoj Za narod svoj (1929).

Najpoznatija osječka književnica s početka dvadesetoga stoljeća zasigurno je Jagoda Truhelka (1864–1957), prozna autorica, prosvjetna djelatnica, urednica (uz Mariju Jambrišak) časopisa »Na domaćem ognjištu« (»List za porodicu«). Njezin se književni rad temelji na sentimentalnim zapisima o prošlim vremenima koji u cjelini funkcioniraju autobiografski. Nazivaju je i osječkim Šenoom za djecu, jer je na vrlo profinjen način uspjela sačuvati svu ljepotu i vrijednost hrvatske tradicionalnosti u plemenitom značenju te riječi (M. Crnković). Na tome tragu funkcionira već prva njezina knjiga, roman Tugomila, objelodanjen 1894, zatim epistolarna ispovijed U carstvu duše (1910), kao i osječka trilogija koju čine Zlatni danci (1918), Gospine trešnje (u prvom izdanju Matice hrvatske knjiga je izašla u dva dijela, prvi dio pod naslovom Bogorodičine trešnje (1929), a drugi kao Dusi domaćeg ognjišta (1930) te Crni i bijeli dani (1944). Plein air (1897) svojevrstan je ženski roman kojim Truhelka dovodi na scenu intelektualno superiornu ženu koja feminističke preokupacije lagano gura u prvi plan (Krešimir Nemec), a u Vojači (1899), povijesnom romanu, progovara o ženama i o njihovu položaju i ulozi u društvu lika bosanske kraljice Vojače, žene Stjepana Tomaša. Usprkos činjenici što Jagoda Truhelka često mijenja razine pripovijedanja miješajući razinu zbilje s razinom fikcije, ipak se elementi stvarnosti u njezinim djelima čitaju kao autotematični prostori prepuni istinitih likova i stvarnih prostora.

U osobnim memoarima književnice i prevoditeljice Vilme Vukelić Tragovi prošlosti (1993) slijedi se obiteljska geneza židovskog dijela autoričine obitelji da bi se potom predstavljali relevantni događaji i osobe koje su dominirale Osijekom na smjeni 19. u 20. stoljeće. Posebice su zanimljiva ona mjesta u memoarima u kojima se više čita o autoričinoj naravi: »Ni danas mi nisu jasni uzroci toga žustroga duševnoga i tjelesnoga suprotstavljanja svakoj vanjskoj prinudi, onom kategoričnom ‘trebaš’ ili ‘moraš’.« Opirala sam se stvarima, koje bih inače bez pogovora učinila sama, samo zato jer su mi bile nametnute. Jednako tako mrzila sam put ‘zlatne sredine’, koji su mi zacrtali, a koji je a priori anatemizirao svaku pretjeranost, bilo u dobru ili zlu. Govorili su mi, i prije no što sam istinski razumijevala te riječi: budi umjerena u svemu! A upravo toga sam se najviše užasavala: prekinuti igru kada mi je bilo najljepše, završiti objed kada je najbolje prijalo, reducirati svoje želje, ne učiniti smjesta ono što mi je bilo na umu, šutjeti u prisutnosti drugih premda mi se prohtjelo da govorim – sve su to bili zahtjevi protiv kojih sam se bunila, ako ne uvijek i otvoreno, a ono prikriveno, u duši.« Osobine duha vremena u Tragovima prošlosti naziru se u opisima izgleda stanovnika odnosno modnih ludosti koje su nosili, npr. »visoke cipele na puceta od tzv everlasting – materijala, s dvadeset sitnih puceta na svakoj cipeli, koja su pri kopčanju stalno bježala kroz prste. Pa onda, goleme pomodne echarpe od atlasa koje su vezivane ispod struka i stalno su otklizivale, ali su svakoj pravoj toaleti davale krajnji touch, a svojim su oblikom trebale zamijeniti tourneure od roshara za odrasle. Na kratko ošišanim frizurama njihao se gore dolje florentinski šešir, ukrašen golemim nojevim perjem…Tako je sve bilo neukusno, neudobno i izvještačeno, ništa drugo negoli loša imitacija damske mode, čiji su trendovi u godinama između 1880. i 1890. poprimali groteskne crte.« U njima autorica bilježi i kulturne utjecaje u kojima je evolucionistička teorija otvarala nove putove, a doba izrazitog individualizma o kojem se čitalo u Ibsenovoj Nori ili Heddi Gabler, Strinbergovoj Gospođici Juliji, Schillerovoj raspravi O estetskom odgoju čovjeka, Lessingovu Laokoonu i Öserovim Estetskim pismima mladoj ženi ukazuje na prve spoznaje o znanstvenom socijalizmu kao i naglašavanjem političke ravnodušnosti vezane uz »godinu 1848. kada je Osijek bio jedini grad koji se nije odazvao pozivu bana Jelačića, ali ne zato što bi se Osječani identificirali s mađarskom revolucijom, nego jer su željeli sačuvati svoj mir«.

Na osnovi kulturne i književne djelatnosti Josipe Glembay, Jagode Truhelka i Vilme Vukelić moguće je rekonstruirati društveni svjetonazor, profil običaja i društvenu psihologiju, a pripovjedne niti iz njihovih književnih salona zasigurno će plesti još mnoge intrigantne priče o intimnim strogo čuvanim tajnama umjetničkog i društvenog jet-seta Osijeka.

Helena Sablić Tomić

Helena Sablić Tomić (1968) dekanica je Umjetničke akademije u Osijeku. Nakon završenoga studija na tamošnjem Pedagoškom fakultetu magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom Kratka priča devedesetih – biblioteka i autori časopisa »Quorum« te doktorirala s temom Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze. Predaje kolegij Suvremena hrvatska književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objavila je četiri knjige iz područja književnosti, od kojih je posljednja Gola u snu. O ženskom književnom identitetu.