ZAGOVOR

ZAGOVOR

Nedavno sam se našao u prilici da pišem predgovor, i moram reći da sam se strašno namučio: jedva sam nekako nacijedio pet stranica, a izgubio sam na tome tjedan dana. A pritom nije bilo nikakva vidljiva razloga za takve muke: knjiga za koju sam pisao predgovor uistinu je dobra, pisac mi je simpatičan, a s nakladnikom dobro surađujem. A što je najvažnije, nije mi sve to ni prvi put, jer već sam u više navrata pisao predgovore i pogovore, pa bi se moglo kazati da sam morao steći i nekakvu rutinu. I, upravo me je to najviše i gnjavilo: ispada da rutinu nisam stekao, jer ja takav posao ne mogu naučiti, pa se zato stalno nalazim na početku. Tako sam shvatio da moram o cijeloj stvari malko razmisliti.

I, prvi zaključak do kojeg sam došao bio je ovaj: mene od predgovora i pogovora hvata mučnina zakonito i neizbježno, a ne zato što takav posao obično uleti nenajavljen i još ga treba obaviti brzo. A kad sam se upitao na čemu ta zakonitost počiva, uvidio sam da se zapravo ne mogu pomiriti sa samom naravi predgovora odnosno pogovora. Mene pisanje takva teksta odbija zato što nerado prihvaćam onu ulogu koja je u takvu slučaju neizbježna i zato što nerado pišem tonom koji se tu traži. Riječ je tu o ulozi onoga tko zna bolje i o tonu kojim se nekomu soli pamet. A ispada da su to ključne karakteristike predgovora i pogovora.

Jer, predgovor odnosno pogovor strogo su namjenski tekstovi. Njihova je zadaća pripomoći da čitatelj bolje shvati tekst. Dobro se to vidi po edicijama koje bez pogovora ili predgovora naprosto ne mogu, to jest po knjigama školske lektire: ondje se u popratnim tekstovima ne govori samo o djelu i o piscu, nego se čak čitatelj poučava kako o njima treba da razmišlja i na koja pitanja treba da odgovori. Učenici su tek na početku svojega čitateljskog puta, pa se, dakle, treba pobrinuti da ispravno shvate i tu knjigu i čitalački proces kao takav.

Ali, nije mnogo drukčije ni onda kad se predgovor odnosno pogovor piše za odraslu publiku. I tada je glavni cilj da ona ispravno shvati knjigu. A ako je tako, onda očito postoji opasnost da ona knjigu shvati krivo. Kako je pak to moguće, pogotovo kad je riječ o beletristici? Pa, moguće je, i često smo vidjeli da se uistinu i dogodilo: publika misli da knjiga ne valja, za razliku od nakladnika, koji misli da valja. Nakladnik bi htio da publika prihvati njegovo mišljenje, pa zato unajmljuje predgovornika.

Evo kako se to zbiva. Autor, recimo, bez kraja i konca analizira sama sebe, i čitatelju se može učiniti da je to dosadno, ali ga predgovor upozorava da u tim analizama ima nešto općeljudsko. Pisac rabi proste riječi i opisuje fiziološke radnje, i čitatelju to može biti odbojno, ali mu pogovor otkriva da je to nešto novo i izvorno. Pisac izražava čudna stajališta prema nekim važnim stvarima (prema obitelji, vjeri, prema drugim narodima, prema vlastitom narodu), i čitatelj se može na to naljutiti, ali ga popratni tekst poučava da je tu riječ tek o metafori i o osobitoj perspektivi iz koje se promatra svijet.

Ako je djelo u nekome od tih aspekta osobito problematično – kontroverzno, kaže se danas – onda mu se stavi predgovor, da se čitatelj pripremi prije nego što zađe u tekst. Ako je djelo sporno malo manje, onda mu se stavi pogovor, da se eventualno korigiraju recipijentovi dojmovi nakon čitanja.

I u jednom i u drugom slučaju pretpostavlja se da pisac predgovora odnosno pogovora zna bolje nego čitatelj, da je točnije razumio djelo, da ima razvijeniji ukus, pa da zato može i druge naputiti. Zbog toga je i njegov stil svagda bilo poučan, bilo polemičan, bilo teorijski raščlanjen. Ali, uvijek je pomalo iritantan, pa čitatelj često odustaje od čitanja toga popratnog teksta.

No, lako je moguće da predgovornici i pogovornici pišu tako kako pišu zato što su sputani okolnostima. Pogledajmo istini u oči: oni knjigu o kojoj pišu naprosto moraju hvaliti. Jer, inače, kakva bi smisla imalo stavljati njihov tekst u knjigu, ako bi taj tekst govorio protiv onoga ispred čega ili iza čega stoji? Ponekad, doduše, pisci predgovora i pogovora mogu nešto lakše disati, ako pišu popratni tekst u knjizi nekoga klasika, pa smiju sebi dopustiti i nešto kritičkog odmaka, jer to djelu više ne može naškoditi. Što, međutim, da rade kad je riječ o suvremenom autoru, i to domaćem? Tu im nema mrdanja, jer tekst naprosto mora biti pohvalan. To od pisca predgovora ili pogovora očekuju i autor i nakladnik, i vrlo je vjerojatno da će mu – koliko god hvalio – i jedan i drugi zamjeriti da ne hvali dovoljno. I kako onda drukčije da piše, nego da nastupi pomalo arogantno, i da zauzme pozu nekakva sveznalice, koji čitatelju tuvi ono što ovaj ne može sâm dokučiti?

A upravo ta pozicija meni nikako ne odgovara. Ne samo da me je sram tako pisati, nego se još pritom osjećam i kao lažac. Jer, pretvaram se da mi je savršeno jasno nešto što mi je jasno samo djelomično, i pretvaram se da vjerujem da je genijalno nešto za što mislim da je samo dobro. To je glavni razlog što sam se uvijek do sada toliko mučio s predgovorima i pogovorima. Tek sad to vidim.

Nisam imao problema jedino onda kad sam – u dva ili tri navrata – pisao popratne tekstove za svoje vlastite knjige. Jer, tu nisam više imao obvezu da hvalim djelo, niti da budem sveznalica i solim pamet. Nego sam iskoristio gužvu pa sam – koliko god se nakladnik mrštio – malo nagazio autora i malo se s njim narugao. To je bila kao neka mala osveta za moju stalnu muku s predgovorima i pogovorima.