U ZEMLJI ŽIVIH MRTVACA

U ZEMLJI ŽIVIH MRTVACA

Nedugo nakon pulskoga festivala, gdje je apsolutno pobijedio sa čak osam Zlatnih arena, Živi i mrtvi, prvi cjelovečernji film Kristijana Milića, prošao je prvi test publike, i to one izvan Hrvatske, na sarajevskom festivalu. Prema izvještavanju, film je primljen pristojno, ali suzdržano, što se na neki način moglo i očekivati. Bosancima, koji na sve, pa i na rat, uvijek gledaju i s one vedre strane, Milić je, prilagođavajući istoimeni roman autora iz Bosne i Hercegovine Josipa Mlakića, došao svojim filmom s Grobnoga polja (u blizini Bugojna) posve ozbiljno kazati da žive na ukletom ili prokletom prostoru, gdje je rat gotovo prirodno stanje pa ne štedi ni jedan naraštaj ma kojoj etničkoj zajednici pripadao. Osim toga bosanskog odraza u fatalističkom zrcalu, sarajevskoj publici moglo je zasmetati i to što se u filmu, koji je ipak ispripovijedan iz perspektive vojnika iz redova HVO-a, druga strana naziva političkim nekorektnim imenima, a možda i to što je poneki ufilmljeni ustaša, prizivan čestim reminiscencijama / flešbekovima na Drugi svjetski rat i 1943. godinu, dobio pravo i na pokoju mudru misao i emociju.

Ništa od toga ipak ne bi trebalo biti problem Živih i mrtvih ako nam je draga istina. Jer, istina je da su i vojnici ljudi bez obzira na uvjerenja, da se protivnici u akciji (koja se želi doimati autentično) nazivaju pogrdnim imenima, a najveća i najtužnija da je cijeli Balkan, kojega je Bosna samo dio, veliko neobilježeno groblje žrtava raznih ideologija i njihovih sukoba. Ta prva i najbitnija Mlakićeva / Milićeva premisa Žive i mrtve donekle odvaja od žanra ratnoga filma i približava drami antiratnog, pa i metafizičkog predznaka, premda redatelj, koji je u prethodnom igranom filmu Sigurna kuća pokazao sklonost naturalističkoj estetizaciji nasilja, ne odustaje ni od žanrovske elaboracije neuspjela proboja svojih ratnika. Po toj avanturističkoj ikonografskoj sastavnici Živi i mrtvi može podsjetiti na Boormanovo Oslobađanje i Hillovu Južnjačku utjehu, ali psihološkim odmakom od nje i na Malickovu Tanku crvenu liniju.

Jer, ovdje je ipak riječ o dvostrukom proboju. Onaj drugi, usporedni, događa se u mentalnoj, psihološkoj sferi, i to od trenutka kada jedan od ravnopravnih protagonista akcije preživljavanja u bosanskim brdima u 1990-ima (Filip Šovagović) počne mislima prizivati zbivanja na tom tlu iz 1943, u kojima su (iz)ginuli očevi ili djedovi aktualnih ratnika. Simetrija događanja s razmakom od pola stoljeća istaknuta je i dupliranjem dviju uloga: Filip Šovagović i Enes Vejzović, prije no što ih dohvati smrtni perpetuum mobile, odigrat će u flešbekovima i vlastite pretke, pri čemu će vremenski skok u prošlost biti praćen i drukčijim, patiniranim vizualnim registrom. Ta dvojna strategija, osim što vizualno i ugođajno obogaćuje film, omogućuje glatko praćenje i umrežavanje fragmenata iz dviju vremenskih linija u jednu, jedinstvenu alegorijsku priču o balkanskom ratu i/ili ratovima, o živima (svih boja i godišta), koji su već nekako unaprijed mrtvi, pa se s njima na kraju i združuju na zajedničkom groblju u retorički povišenu finalu filma.

No, upravo završnica filma s redom vrsnim glumačkim prinosima, jezovitom atmosferom i zavidnim zanatskim umijećima koji je podupiru ističe i bitnu scenarističku pogrešku: u trenutku kolektivne agonije, subjektivna perspektiva prebacuje se s fokalizatora sjećanja (Šovagović) na u svakom pogledu suzdržan, emocionalno bezbojan, ali gotovo rambovski aktivan lik. Možda iza tog prijenosa fokalizacije leži pokušaj simboličnog transfera povijesnog i prostornog fatuma na kolektiv, no on je u svakom slučaju nespretno scenaristički kanaliziran, pa će, gledajući dugoročno, više od drugih mogućih prigovora, visjeti nad vratom Milićeva redateljski poštena i uistinu antiratnoga pogleda na zemlju živih mrtvaca iz Mlakićeve proze.

Diana Nenadić