TRESLA SE BRDA U RAVNICI

TRESLA SE BRDA U RAVNICI

Negativna atmosfera uzrokovana potpunom nepripremljenosti etnomjuzikla uništila je, nažalost, i prodoran, prirodan i sirov slavonski humor kojega se izgovaralo bez odjeka u publike

Uspješnica Branka Mihaljevića Slavonska rapsodija za autorova života uprizorena je u dva navrata, 1978. i 1988. godine. Zbog anakroničnosti, libreto je u trećem propitivanju na sceni osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta osuvremenio Mario Mihaljević, ipak zadržavši osnovu očeva teksta. Istovjetno, dirigent u najnovijoj Rapsodiji Siniša Leopold osvježava izvornu Brankovu orkestraciju. Kako etnomjuzikl u potpunosti ne bi bio autohtono osječki, najodgovornije čimbenike u Slavonskoj rapsodiji uz poznatoga zagrebačkog folklorista, dirigenta Sinišu Leopolda, redateljsku i dramaturšku funkciju preuzima iskusni Senjanin Ivan Ivica Krajač. U predstavi sudjeluje, uz članove opernog i dramskog ansambla, i cjelokupan orkestar, zbor i plesna skupina HNK u Osijeku uz pomoć članova Folklornog ansambla i tamburaškog sastava HKUD-a Osijek 1862. te članova Tamburaškog orkestra Osječko-baranjske županije. Osovinu obnovljenoga libreta čine dovitljivi seoski bećari i snaše koji pokušavaju sa što manje muke, zaraditi što više novca za svoje selo te osnivaju turističku agenciju Ponjava river i u svojoj ponudi nude bogatim strancima muženje krava, šišanje ovaca, obrađivanje njiva i vinograda, kuhanje čobanca i fiša… Novonastalo besposličarenje seljaka dovodi do, ispostavit će se, lažna poziva da sudjeluju na Music-festu u Metropoli, sa svojim, nekad vrlo popularnim mjuziklom – Slavonska rapsodija. Iz Pečuha je pozvana glasovita redateljica Erszebet Viagra kako bi im pomogla napraviti efektnu glazbenu predstavu. Pokusi su u punom jeku, nazire se teatar u teatru, miješanje privida i zbilje, predstave i zbilje. Izbornici iz Metropole odlučit će da li su Ponjavčani dovoljno dobri, odnosno spremni dovoljno rastvoriti kesu, da zadovolje kriterije metropolske zahtjevne publike..

Činilo se, uz sitnije libretističke nelogičnosti i poznavanje svevremenskih melodija-skečeva Branka Mihaljevića, koji su srećom u osnovnoj strukturi ostali nedirnuti, zabava je zajamčena. No, izvedba, primarno scenska, bila je na vrlo niskoj razini. Scenski pokret (Svebor Sečak) toliko je vidljivo bio rađen ovlaš, poglavito s muškim članovima zbora, da je na trenutke iritirao. Iz statičnosti ili pak neujednačena njihanja prigodom ispjevavanja određenih dionica, što bi se i moglo opravdati potpunom uživljenosti u pjevačku interpretaciju, na pozornicu su pri izmjeni scene pojedini članovi zbora, čak i plesne skupine znali nemotivirano dolaziti skačući i saginjući se, jednom rukom dodirujući pod (!) podsjećajući na davna čovjekova pretka. Scenska suigra time je bila potpuno razlomljena, sudaranja glavnih likova i zbora ili plesača bila su od tada očekivana. Kada je na pozornicu izašla plesna skupina HKUD-a 1862, iako dramaturški vrlo slabo razrađeno, nepriređeno, kakvoćom izvedbe sačinili su kontrast, koji je i na taj način narušio cjelovitost ionako razomljene Rapsodije. Neprofesionalnost, nepripremljenost, zbrzanost osjetila se na svakom koraku. Školovan, stabilan, mek glas lijepe Barbare Othman u ulozi Kate bio je u neskladu s tvrdoćom i grčevitosti pokreta koje je činila na sceni, neprestano ustrajavajući na aritmičnoj pirueti. Njezin partner Krunoslav Tuma, u ulozi vječnog studenta Mirka, pokušao ju je neuspješno primiriti prirođenom ravnodušnošću, koja je savršeno odgovarala njegovu liku. Nažalost, Barbaru je to još više nadraživalo, što je, kako se Rapsodija odmicala, počelo zapažati i u njezinu glasu. Damir Baković i Predrag Stojić u vrlo zbrkanu okružju uspijevaju zadržati stabilnost i mirnoću pridonoseći više slušljivosti no gledljivosti predstave. Redateljica Viagra iz Pečuha, Sanja Toth, domišljato se koristi mađarskim nepoznavanjem naših padeža i leksika, izazivajući kratkotrajan smijeh u publike, no prečesto bježi u Viagru iz Petrograda. Pretpostavljam vrsno poznavanje ruskoga jezika čini joj mnoštvo muka pri interpretaciji Eržike. Nažalost, negativna atmosfera uzrokovana potpunom nepripremljenosti etnomjuzikla uništila je i prodoran, prirodan i sirov slavonski humor kojega se naizgovarao bez odjeka u publike Nenad Tudaković kao Dobošar Joso. Svjetlo u tunelu bila je Jasna Odorčić, koja je u ulozi lažne Izbornice većinu predstave promatrala izvana / iznutra, iz lože koja je sačinjavala scenu, ne dopuštajući da joj išta pomuti koncentraciju, osim rakije i savršeno odglumljena pijanstva. Rijetkim upletanjima u središte zbivanja kao da je kolegama govorila – saberite se! Scenografiju Miljenka Sekulića u obliku nekoliko jeftino naslikanih slavonskih kuća s rastvorenim penđerima ne zaslužuje ni školska priredba u DVD-u u Ponjavcima.

Eh, da je u petak bilo moguće zažmiriti i slušati Brankovu glazbu.

Ivan Trojan