Trajna ljubav za art-film

Trajna ljubav za art-film

O Berlinaleu su pisali i mediji koje on do sada nije ni najmanje zanimao, sve su televizije i novine svijeta donijele vijest o dolasku rokerskih djedica i velikog američkog redatelja u Berlin, i svrha je bila postignuta. Ubrzo je slijedio zaokret za 180 stupnjeva, jer većina odabranih filmova nije imala nikakve veze s glamourom

Berlinski filmski festival ove godine prati neočekivano sunčano, premda ne i osobito toplo vrijeme, koje je učinilo dosta za festivalsku atmosferu: ljudi se više kreću, susreću i razgovaraju po festivalskim ulicama i nema više hitra bježanja iz jedne zatvorene prostorije u drugu. Projekcije za novinare iznimno su posjećene, neke i s nekoliko tisuća novinara (u Berlinale Palastu, koji je izvan festivala zapravo moderna kazališna dvorana). Uvjeti su gledanja izvrsni, osim ako imate peh da u prepunoj dvorani morate sjediti do osamdesetodišnjega francuskog novinara koji sluša prijevod na francuski na slušalicama na sav glas, piše bilješke za vrijeme filma šuškajući blokićem i paleći svakih deset minuta svoju pisaljku s baterijskom lampicom, pritom vas bezobzirno gurajući laktom.

Festival je imao je nezgodan uvod: dvije članice žirija, francuska glumica Sandrine Bonnaire i danska redateljica Susanne Bier, otkazale su dolazak u posljednji tren, ispričavajući se privatnim i službenim obvezama, no sve je to brzo palo u zaborav pod grmljavinom dokumentarca o Rolling Stonesima u režiji Martina Scorseseja. Nema veze što je to više-manje bila snimka koncerta koja po sudu međunarodne kritike nije osobit prinos dokumentaristici – bitan je bio veliki prasak. O Berlinaleu su pisali i mediji koje on do tada nije ni najmanje zanimao, sve su televizije i novine svijeta donijele vijest o dolasku rokerskih djedica i velikog američkog redatelja u Berlin, i svrha je bila postignuta. Ubrzo je slijedio zaokret za 180 stupnjeva, jer većina odabranih filmova nije imala nikakve veze s glamourom. Berlinale ostaje privržen art-filmu, neovisno iz kojega kraja svijeta on dolazio.

Možda je to jedino bio slučaj s konvencionalnim, razvučenim i napornim Krijesnicama u vrtu (Fire-flies in the Garden, red. Denis Lee), koji je okupio jaku glumačku ekipu (Julia Roberts, Willem Dafoe, Emily Watson, Ryan Reynolds), ali bez kumulativnih rezultata.

Zvijezde ipak nisu bile glavni razlog dovođenja ljubavnoga film Elegija (Elegy, red. Isabel Coixet) s Benom Kingsleyem i Penelope Cruz u ulogama ljubavnika, koji osvaja iznimno luckastim dijalozima, osobito između profesora (Kingsley) i prijatelja (Dennis Hopper), ali u raspletu ljubavne priče ne uspijeva otići dalje od konvencija.

Najbolji film prikazan u prvom dijelu festivala nedvojbeno je Bit će krvi (There Will Be Blood) Paula Thomasa Andersona (berlinskoga pobjednika iz 2000. godine) o tešku usponu bezobzirnog američkog naftaša, u kojem je blistao Daniel Day Lewis. Taj film zapanjuje sirovom snagom i beskompromisnošću. Njegovi glavni likovi (naftaš i mladi propovjednik) spremni su učiniti sve za uspjeh i novac: lagati, izdati, poniziti se. Naftaš će posvojiti siroče kako bi kao lažni obiteljski čovjek lakše kupovao zemlju od naivnih seljaka, a poslije i glumiti da prihvaća Boga samo da bi se dokopao terena za bušotine. Začeci američke naftne industrije dočarani su autentičnom atmosferom klasičnih vesterna, koje ovaj film ipak nadilazi u brutalnosti. Nema pozitivaca, nema junaka – možete samo birati kojega ćete negativca manje mrziti.

Kineski film U ljubav vjerujemo (Zuo You, red. Wang Xiao Shuai) donio je zanimljivu priču o razvedenim roditeljima koji bolesnu kćer mogu spasiti jedino transplantacijom koštane srži djeteta koje bi začeli, no takvu potezu, dakako, protive se njihovi sadašnji partneri. Uvjerljiva gluma i sigurna režija zaslužni su da film uspijeva uvući gledatelja duboko u priču, a odnosi među likovima dočarani su bez suvišne patetike.

Dašak humora donio je meksički film Jezero Tahoe (Lake Tahoe, red. Fernando Eimbcke) o mladiću koji na dan očeve smrti uporno pokušava pronaći servisera za auto kojim se zabio u stup. Obilazeći tijekom jutra lijene majstore, od kojih ga neki zavlače, drugi nastoje iskoristiti za svoje svrhe, a treći uvlače u svoje živote, mladić dobiva sve osim onoga što mu je potrebno.

Klasičnu temu ljubavnoga trokuta na zanimljiv je način obradio finski film Crni led (Musta Jaa, red. Petri Kotwica) o ljubomornoj supruzi koja nakon što otkrije da je suprug, arhitekt, vara sa studenticom kreće u vlastitu detektivsku istragu i ulazi pod kožu suparnici. Nažalost, redatelj se izgubio u krvavu raspletu, ne znajući se vješto izvući iz zamršenih odnosa likova.

Silno darovita Tilda Swinton nije pak uspjela spasiti film Julia (u režiji francuskoga redatelja Erica Zonce, poznata po Životu iz anđeoskih snova) o alkoholičarki koja u očajničkoj potrazi za novcem otima nevina dječaka i u Meksiku susreće prave kriminalce, koji će joj pokazati kako se taj posao radi.

Razočarao je i film Ljubav i drugi zločini Stefana Arsenijevića, prikazan u programu Panorama. Priča o djevojci, mafijaševoj ljubavnici koja ga planira opljačkati i napustiti zauvijek sumornu svakodnevicu dehumanizirana Novog Beograda pokazala je da Arsenijević nema potencijala za dugometražni film, nego se zapleće u ponavljanjima, forsirajući sirovi realizam bez pokrića.

Ove godine za razliku od pojedinih prijašnjih (Svjedoci u konkurenciji, Oprosti za kung fu i Armin u Forumu) nije bilo hrvatskoga filma u službenim programima, što ne treba čuditi: u glavnom programu Katyn je jedini film iz cijele istočne Europe, Forum je rezerviran za redatelje koji nude svoj prvi ili drugi film, jedino je program Panorama mogao biti eventualno utočište. U njemu su bila dva filma iz regije: srpska eurokoprodukcija Ljubav i drugi zločini i makedonski Ja sam iz Titovog Velesa Teone Strugar Mitevske. No, hrvatski filmovi ove su godine stigli prekasno, kad je veći dio programa već bio čvrsto formiran, a većina ih se nije ni stigla prijaviti, no svi neprijavljeni ostaju u igri za sljedeće izdanje Berlinalea. Nema razloga za animozitet prema Berlinaleu, tim više što je to festival koji je doista pokazao da cijeni hrvatski film. Hrvatskim filmovima svakako bi bilo od pomoći da imaju stranoga koproducenta, ili barem međunarodnoga distributera koji bi ih mogao jače pogurati prema međunarodnim festivalima. Jasno da je u temelju umjetnički kvalitetan film, ali to nažalost nije dovoljno da bi film postigao međunarodni uspjeh.

No, zato je država pomogla koliko je mogla: Hrvatska je već drugu godinu zaredom zastupljena s vlastitim štandom na Europskom filmskom sajmu, na kojem je kombinirano izaslanstvo Hrvatskog audio-vizualnog centra i Uprave za međunarodnu suradnju Ministarstva kulture koje su sačinjavali vršilac dužnosti ravnatelja HAVC-a Albert Kapović, Sanja Ravlić, Martina Petrović i Ana Perišić Mijić.

Hrvatska je ove godine u Berlinu prvi put organizirala sajamske projekcije dugometražnih igranih filmova, otvorivši pritom poziv za prijave za sve hrvatske filmaše, a iz proračunskih sredstava pokriveni su troškovi projekcija. Tako su u Berlinu u solidnim sajamskim kinodvoranama prikazana dva pulska laureata, Živi i mrtvi Kristijana Milića i Sve džaba Antonija Nuića, dobitnik nagrade pulske i motovunske publike Pjevajte nešto ljubavno Gorana Kulenovića, a u manjoj dvorani hotela Marriott novi film Dalibora Matanića Kino Lika, nesvakidašnje ostvarenje mladoga hrvatskog redatelja o kojem će sigurno još biti mnogo riječi u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.

No, ako već nije bilo naših filmova u selekcijama Berlinalea, ovo je tek početak festivalske godine u koju ulazimo sa snažnim adutima. Bit će osobito zanimljivo vidjeti hoće li neki od programa festivala u Cannesu prepoznati neki od intrigantnih filmova iz ovogodišnje produkcije (koji su srećom dovršeni znatno prije Festivala igranog filma u Puli). Znak dobre volje s Azurne obale je poslan: predselektor Festivala u Cannesu za srednju i istočnu Europu Joel Chapron nakon berlinskog sastanka potvrdio je da prihvaća moj poziv da prvi put dođe u Hrvatsku te da u kinodvorani u ožujku u Zagrebu pogleda sve dovršene hrvatske dugometražne igrane filmove.

Iz Berlina

Zlatko Vidačković