Što su Gospodari prstenova?

Što su Gospodari prstenova?

Marcel Jean, Kad animacija susreće žive, prev. Maja Sevšek, Udruga 25 FPS, 2007.

Riječ trend povlači za sobom naramak negativnih konotacija, pogotovo ukoliko je uporabimo u kontekstu umjetnosti. No, neke se stvari moraju zapaziti. Dva se zagrebačka filmska festivala nakon nekoliko godina uhodavanja odlučuju na proširenje djelatnosti. Osim onoga primarnog, organizacije projekcija, Zagreb Film Festival 2006. objavio je zbirku intervjua Stephena Lowensteina Moj prvi film, a prošle je godine slično učinio i 25 FPS, Festival eksperimentalnog filma i videa. Kad animacija susreće žive naslov je tvrdo ukoričene i pomno dizajnirane knjižice Marcela Jeana, člana žirija posljednjeg 25 FPS-a, kanadskoga profesora povijesti i estetike animiranog filma, filmskog kritičara i redatelja.

Marcel Jean knjigu je zamislio kao kompilaciju vlastitih i tuđih teorijskih eseja te intervjua koje je vodio s priznatim svjetskim autorima. Središnja pozicija projekta pitanje je gdje počinje i završava animirani film u kontekstu specifičnog trenutka modernog igranoga filma, u kojemu često teško možemo reći da li je igrani ili animirani. Što su Gospodari prstenova, posljednji nastavci Ratova zvijezda ili Replikant, odnosno Beowulf? Ukoliko posljednja dva i smjestimo u animirano okrilje: koliko je takav pristup opasan za definiciju animacije kao takvu? Jesu li uopće postupci poput Linklaterova u Replikantu nužni; koju je to novu dimenziju dobio njegov film nakon rotoskopske digitalizacije snimljena materijala?

Potražimo li primjerice u Filmskom leksikonu pojam rotoskopija, nećemo pronaći ni retka. Jednaku ćemo količinu sreće imati i s Rječnikom stranih riječi. A oko rotoskopije se u knjizi Marcela Jeana podosta toga vrti. Putem eseja Pierrea Héberta Tri doba rotoskopije, po mnogočemu središnjem dijelu knjige, dobivamo tu prijeko potrebnu definiciju: »‘Rotoskopija’ označava skupinu tehničkih uređaja koji su, u doba kada je ‘film’ u svom klasičnom obliku dominirao svijetom audiovizualnoga, omogućavali animaciju vodeći se pokretima prethodno snimljenog stvarnog subjekta.« Za nekoga tko se profesionalno ne bavi filmom dragocjena informacija, no i na profesionalce se mislilo. Marcel Jean ne zaustavlja se u analizi spoja animiranog i igranog na onome poznatome, nego ide i korak dalje – propituje fenomen machinime, hibrida videoigre, animiranog i igranog filma. Nudi nam i implikacije koje nastaju iz danas neke posve nove (digitalne) situacije u kojoj se tehnološka inovacija premješta iz ruku autora u ruke proizvođača opreme za rad.

Nabrajanje svih tema knjige Kad animacija susreće žive posve je izlišno jer bi jednostavno bilo taksativno površno i sasvim sigurno krnje. No, nužno je ustvrditi kako pored sadržajne svježine i zanimljivosti Jeanovo djelo ipak pati od ponekog nedostatka. U esejističkom se dijelu teško mogu naći zamjerke, no s intervjuima koje je redom vodio sam autor situacija je drukčija. Istrgnuti iz konteksta i očigledno skraćivani, intervjui su prečesto poslužili tek kao svojevrsne tekstualne ilustracije. Kao primjeri autora koji se radom priklanjaju ovoj ili onoj ideji o kojoj se raspravlja. Možda se te intervjue moglo ostaviti u izvornim izdanjima, jer ovako se doimaju kao strogo kontrolirani odgovori, oni koje je autor odabrao kako mu je odgovaralo. Ipak, očigledno je riječ više o nezgrapnosti nego stvarnom propustu.

Vratimo se na kraju ideji s početka: trendu. Činjenica da udruge koje stoje iza spomenutih festivala izdaju knjige nije dakako nikakav trend, nego hrvatska stvarnost kojoj nasušno nedostaje ozbiljne i kvalitetne strane filmske literature. Filmski festivali prvo su bili normalna reakcija na jadni kinorepertoar, a sada očigledno moraju krpati i druge rupe filmske nam kulture. Tužno koliko i istinito.

Hrvoje Pukšec