Stari i novi svijet

Stari i novi svijet

U sastavu sjajnog francuskog džezista Oliviera Franca svira i naš mladi, jamačno jedan od trenutno najboljih europskih swing-bubnjara Bernard Flegar

O francuskoj, u posljednje vrijeme poznatijoj modernoj jazz-sceni, u ovoj rubrici nije dosad bilo mnogo riječi. Trenutak je da to malo ispravim, a tomu su dva razloga. Prvi je pomalo zapostavljen njezin tradicionalniji dio, a drugi, koji se veže uz tu činjenicu, veliki uspjesi sopran-saksofonista Oliviera Franca i njegova sastava koji postiže u posljednje vrijeme u Europi i izvan nje. Postoji i za nas važan i treći, no o tome nešto kasnije.

Olivier Franc, sin legendarna dixilend-klarinetista Renéa Franca, koji je sa svojim štim-kolegom Claudeom Luterom nekad žario i palio francuskim tradicionalnim jazzom, danas je vodeći predstavnik te scene, koji slijedi i nastavlja interpretativni, pa dijelom i skladateljski opus legendarnog američkog klarinetista i sopran-saksofonista iz New Orleansa, Sidneyja Becheta. Legendarni je Bechet bio rođen u kolijevci jazza davne 1897. a u ovom bi trenutku imao već 110 godina, no njegov je utjecaj, ne samo zbog francusko-kreolskoga podrijetla nego i zbog odluke da se zauvijek preseli u Pariz, gdje će 1959. i umrijeti, na francuski jazz bio golem. Bechet je to učinio u naponu stvaralačke snage potpisujući više od dvjesto skladbi s reputacijom članstva u brojnim vodećim američkim sastavima i orkestru Dukea Ellingtona. Francuski jazz tu Bechetovu odluku nije nikada zaboravio, uz ostalo u Juan-Le-Pinsu kraj Cap d’ Antibesa, inače snažnu središtu festivala jazza, Bechetu je otkrivena bista, a i jedna od ulica nosi njegovo ime.

Tim se poklonicima Becheta već godinama priklanja i Olivier Franc, povlašten i čašću da svira na originalnom instrumentu-ostavštini legendarnog Kreolca, oponašajući i u pojedinostima stil svoga uzora s obveznim glisandima i vibratima. To, kao i niz diskografskih izdanja posvećenih Bechetu, ne bi valjalo u Franca shvatiti kao puko oponašanje svoga idola, on je u interpretacijama jazza i bluesa New Orleansa ipak vrlo individualan i izvoran, spajajući elemente pariškoga swinga i bluesa New Orleansa, bez obzira svirao li Becheta, Ellingtona ili Gershwina. To su mu priznale već prije i francuska jazz-kritika i struka, dodjelivši mu još 1979. visoku nagradu Prix Sidney Bechet francuske Akademije za jazz, a 1997. Olivier Franc dobiva i specijalnu nagradu Prix du Hot Club de France za disk Swing Follies ne zaboravivši ni taj put na veliki Bechetov hit Petit Fleur, i uvodeći u svoj sastav predstavnika treće generacije Franc, mladog, nadarenog i stilski već posve određenog pijanista Jean-Baptistea Franca. Uz njega, a što je i za nas vrlo važno, i što je trećim razlogom za ove retke, i našeg mladog, jamačno jednog od trenutno najboljih europskih swing-bubnjara Bernarda Flegara.

Hrvatska se i ne može baš podičiti velikim brojem naših u inozemstvu uspješnih glazbenika jazza, te nas Flegarov uspjeh, potvrđen već prije u sastavu izvrsna njemačkog swing-klarinetista Charlieja Hölleringa, s kojim je prije nekoliko godina nastupio i na Međunarodnom festivalu tradicionalnog jazza u Varaždinu, može samo veseliti. Flegar je postao tako i dio velikih međunarodnih uspjeha ansambla Oliviera Franza postignutih nedavno na čuvenim pozornicama njujorškog Lincoln Centra, frankfurtske i drezdenske opere, te na brojnim međunarodnim festivalima jazza doživjevši i standing ovations.

Možda bi se cijela ova priča mogla nadovezati na neka današnja shvaćanja relacija tradicionalno i moderno u europskom jazzu, u kojem posljednje, zahvaljujući ponajprije medijima pa čak i nekim francuskim kulturnim ustanovama koje djeluju u inozemstvu, dominira, no istina koju tako nesebično i i ustrajno svojim jazzom govori Olivier Franc pokazuje i i jednu drugu, možda manje poznatu stranu europskoga jazz-izričaja, kojoj eto svojom nazočnošću pridonosi i naše gore list bubnjar Bernard Flegar, a legendarni Kreolac Sidney Bechet i njegov jazz žive tako intenzivnije u Europi negoli u njegovoj domovini.