Simfonija tisuće u jednom dahu

Simfonija tisuće u jednom dahu

Sudjelovanje četiriju zborova uz obvezni veliki simfonijski orkestar i osmero vokalnih solista u Kocsisevoj koncepciji svelo je broj izvođača s pretjeranih tisuću s praizvedbe na šestotinjak, ne umanjivši pritom grandioznost slušateljskoga dojma u bilo kojem trenutku izvedbe

U Hrvatskoj, izvedbe Mahlerove Osme simfonije (tzv. Simfonije tisuće) idu u red prvoklasnih kulturnih povlastica, koja se prvi put ostvarila prije petnaestak godina pod okriljem Muzičke akademije u Zagrebu. U posljednje se vrijeme pak to divovsko, zbog megalomanije dugo estetički osporavano djelo kanoniziralo i postalo i redovitim dijelom repertoara. Već u susjednoj Mađarskoj, budimpeštanska publika Osmu je, nakon izvedbi tijekom osamdesetih i devedesetih, imala prilike čuti prošle sezone u interpetaciji Orkestra i Zbora Mađarskog radija pod dirigentskom palicom proslavljenog Ádáma Fischera. Dinamični glazbeni život bivše prijestolnice povlači za sobom pozitivno rivalstvo zbog kojega su 8. i 9. veljače u novoj budimpeštanskoj koncertnoj dvorani kompleksa MUPA Mahlerovo remek-djelo izveli i Mađarska nacionalna filharmonija pod ravnanjem pijanista i dirigenta Zoltána Kocsisa, zagrebački gosti prije nekoliko koncertnih sezona.

Sudjelovanje četiriju zborova uz obvezni veliki simfonijski orkestar i osmero vokalnih solista u Kocsisevoj koncepciji svelo je broj izvođača s pretjeranih tisuću s praizvedbe na šestotinjak, ne umanjivši pritom grandioznost slušateljskoga dojma u bilo kojem trenutku izvedbe. Nakon monumentalnog, ali kraćeg, formalno i motivički kompaktnijeg prvog dijela simfonije na tekst srednjovjekovne himne Veni creator spiritus glomaznost završnoga prizora iz Goetheova Fausta može za dirigenta značiti teškoću u postizanju interpretacijskog jedinstva, a za slušatelja u zadržavanju usredotočenosti. Kocsis je taj problem riješio na naizgled jednostavan način, maksimalno ubrzavajući tempa i svodeći sveukupno trajanje izvedbe na tek nešto više od sat i petnaest minuta. Na taj način naglašeno je paradoksalno glazbeno jedinstveno titanske skladbe, utjelovljeno ponajprije u dalekosežnu izvođenju cjelokupne heterogene građe simfonije iz dva početna motiva Veni creator spiritus. Pod Kocsisevom dirigentskom palicom zbor anahoreta, nastupi Patera ecsaticusa i Patera profundisa, brojni skercozni anđeoski zborovi, nastupi Doctora Marianusa i Gretice, apoteoza Mater gloriose smještene zajedno s dječjim zborom u visinama, na orguljskome koru te završni šokantni Chorus mysticus protječu tako munjevito da čak i slušatelj koji dobro poznaje djelo ostaje iznenađen spontanošću i brzinom kojom te glazbene gromade potječu jedna iz druge.

Takav pristup ima i negativnih strana u oblikovanju pojedinih instrumentalnih aspekata skladbe na ponešto površan, tek efektan način, no dojam cjeline na dostojan ih način nadrasta. Čak ni činjenice da solisti ni izdaleka nisu bili besprijekorni te da su se brojni zborovi i ansambli nerijetko borili s Kocsisevim tempima nisu išle na račun nadahnutosti pristupa. U pogledu solista najveće pohvale idu Judit Németh (Alt II. i Maria Aegyptiaca) te mladome basu Istvánu Kovácsu, koji je zahtjevnu, vagnerijansku dionicu Patera profundisa iznio začuđujuće kvalitetno s obzirom na to da je u izvedbu uskočio kao zamjena. Zahtjevnije sopranske i tenorske dionice ženski dio solista (veteranka Tünde Szabóki i Ildikó Cserna) ostvarile su, uz povremene nesavršenosti, dojmljivo i suvereno, dok se jedini gost Mathias Schulz borio s napuknućem glasa u vratolomnoj dionici Doctora Marianusa. Ipak, čak je i taj ponajviše indisponirani izvođač privukao pozornost muzikalnošću, glavnom odlikom te gotovo proturječne, ali nadasve zanimljive izvedbe Mahlerove Osme »u jednom dahu«.

Ivan Ćurković