Religija i preobrazbe

»Europski glasnik«, gl. ur. Dražen Katunarić, god. XII, br. 12, Zagreb, 2007.

Dvanaesti broj »Europskog glasnika« okrenuo se religiji. Ne da bi, jasno, propovijedao vjeru, nego da bi je u najvećem tematu, Religija u kontekstu, propitao u novim pridošlim suvremenim preobrazbama. Taj se odnos možda najbolje očitava u tekstu nedavno preminula američkog filozofa Richarda Rortyja Antiklerikalizam i ateizam, koji, potaknut obratom talijanskog filozofa Giannija Vattima prema religioznom (tekst Vjerovati da vjeruješ) zastaje na jednom suvremeno dosegnutom pomaku. To je već vidljivo u tekstu Jacquesa Lacana, danas žižekijanskom gestom psihoanalize uvedenog u gotovo svaki aspekt kulture, U ime Oca, a posebno u razgovoru (Pobjeda vjere; nažalost, ne navodi se s kim). U nešto jasniji kontekst pokušava problem smjestiti Jean-Paul Willaime, koji transponira vjersko i sekularno u ultramoderne rekonfiguracije: hipersekularizaciju modernosti, ali i povratak vjerskog. Razgovor između poznatog filozofa Jürgena Habermasa i, u to doba (2004) prefekta rimske Kongregacije za nauk vjere, Josepha Ratzingera pridaje tom pitanju posebno značenje. Pierre Manent objektivira pitanje vjere kao političko pitanje čiji je kontekst europsko poricanje vlastitog tijela koje ona jest, što je smisao propitivanja slobode i zajedništva. Upravo to u odnosu na Vattima Rorty naglašava, tj. da pitanje religioznog i svjetovnog ne može ići od epistemološkog i metafizičkog, nego od političkog, odnosno od historijskog. Stoga se kod njega pitanje ateizma i preobražava u pitanje antiklerikalizma koje crkvene institucije smatra opasnima za zdravlje demokratskoga društva, naspram održivosti privatnosti vjere. Slijedeći Vattima on ovaj bitni, spomenuti pomak vidi kao važnu prevagu koja se umeće u ono što on zove suvremeno njihalo između militantno pozitivističkog ateizma i simbolističke ili egzistencijalističke obrane teizma. Rorty tako repozicionira pitanja nepomičnih religioznih i svjetovnih osnova u pitanja društvenosti koja se mora očitovati otvoreno propitujući zajedništvo. Neke zanimljive tekstove ovdje samo možemo spomenuti, kao što je tekst Alaina Besançona o prosudbi islama i inspirativan napor esejistice Anne-Marie Delcambre u tekstu o Muhamedu o njegovu životnom putu i o mitu Muhameda. Premda ne i posljednje u ovom je tematu nužno spomenuti razgovor između Waltera Kaspera, kardinala i uvaženoga profesora teologije i Petera Sloterdijka, svojevrsna majstora suvremene filozofske provokacije, premda njegova težišta ipak poslaguju njihove predvidljive uloge. Završna konstatacija temata mogla bi se izreći izvan domene konačnosti: dihotomija sekularnog i vjerskog tek ulazi u zrelu fazu ozbiljnih pitanja bez apsolutizirajućih pretpostavki i bez oštrih povijesnih rezova s bilo koje strane.

Književnost, proza, odnosno poezija zastupljene su u nekoliko temata. Prvi među njima, Anti-Borges, skup je kritičkih tekstova i razgovora o Borgesu kao nedoumici i problemskoj figuri u miljeu južnoameričke kritike. Prozni tekstovi (Adam, Vargas, Pavese, Moravia i Katunarić) ispunjavaju kraćim izborom Prozne korake, dok se unutar tematskog pitanja Poezije i oko nje nudi tematsko okruživanje poetskog, ali ponajviše posvećeno Ezri Poundu. Književno-kritički i polemički karakter rezerviran je za pitanje o temi world-književnosti, koja postavlja pitanja književnoga prelaženja granica propitujući uopće održivost takva koncepta književnosti.

U tematu naslovljenu Semiologija arhitekture riječ je i o određenoj podvrsti pitanja semantike prostora izraženoj u nekim od analiza kao što je ona Rolanda Barthesa, Michaila Ryklina, Bernarda Tschumija i drugih, ali i poticajan razgovor o filozofiji i arhitekturi između Jeana Baudrillarda (filozofa) i Jeana Nouvela (arhitekta).

A na početku, osim Jacquesa Rancičra, Alexandrea Koyréa i Mauricea Maeterlincka, ističe se i tekst Edouarda Pontremolija Jurij Gagarin ili pohvala čovjeku. Naime, Pontremoli daje u relaciji Levinas-Heidegger-Jurij Gagarin-tehnologija apeironsko-kozmičku apoteozu mjesta, bilo to ironično ili ne, posredovanjem one tehnologije koja nas odvaja od hajdegerijanskog svijeta i predrasudnosti mjesta (Levinas). Drugim riječima, iz svemira, Martin Heidegger izgleda kao filozofska hidra.

Na kraju, locus upadljiva nedostatka zainteresiranosti za teme koje obilaze i mijenjaju svijet, predstavljene u ovom broju, ne zaobilazi mjesto njegova objavljivanja. Dugoročno se čini da je prednost u toj dihotomiji na njegovoj strani. Nadamo se da će se taj raskorak ipak dijelom jednom i smanjiti. Svakako u korist preobrazbe suprotne strane, ali nikako i na štetu »Europskog glasnika«.

Snježan Hasnaš